Lubanja u mom kompjuteru..

ponedjeljak , 29.10.2007.

Čistila sam ovih dana My Documents. Nakupilo se baš svega i svačega. Najviše imam neobjavljenih postova, nekih desetak.
Neki od njih su bili napisani pa neobljavljeni jer je netko od mojih baš tih dana pisao o toj ili sličnoj temi, neki su totalna bedastoća pa ni nisu za objavljivanje, a par njih su prilično dobri samo im fali još malo razrade ili završnog štiha.
Naišla sam i na par službenih dopisa koji su, naravno sami od sebe, otišli u krivo.
Jedan fajlić mi je posebno privukao pažnju. Najviše zato što se nisam sjećala što bi mi to moglo biti, a naslov je bio vrlo zanimljiv: Lubanja.
Pa što će Lubanja u mojim dokumentima?
Službeno sigurno nije ništa, ne radim u nekom CSIu, a bome se ne sjećam niti da sam post pisala s tim imenom. Radoznala, kliknula sam i otvorio mi se copy/paste iz jednih dnevnih novina:

SOLIN - Skupina osmogodišnjaka pronašla je u subotu oko 16 sati u blizini Dioklecijanove ulice u Solinu ljudsku lubanju.

- Našli su je u kanalu u obližnjem borovu šumarku. Jedan od dječaka lubanju je nataknuo na štab i nosio je do kuće - rekli su mladi Solinjani koje smo zatekli na mjestu pronalaska lubanje.

Kada je dječakova majka vidjela što joj sin nosi u kuću, odmah je pozvala policiju. - Ta borovina je na imanju moje obitelji desetljećima, a još nakon Drugog svjetskog rata moj je suprug na tom mjestu pronašao mnoštvo ljudskih kostiju - rekla je starija Solinjanka.

Lubanja je otpremljena na analizu. Za ponedjeljak je najavljeno i iskapanje terena kako bi se utvrdilo ima li još ljudskih ostataka.

Sad sam se tek sjetila o čemu se radilo i zašto sam to uopće spremila. Bilo mi je zanimljivo razmišljati kako se jedna takva vijest može prenjeti ili čitati na više načina. Recimo kao misterija pronađene lubanje, kao strava u Solinu, kao oskrvnuće mrtvih, kao morbidna znatiželja, kao dječja neosjećajnost, nepoštivanje mrtvih,...ili se na tu vijest može biti i indolentan i ne vidjeti u njoj ništa posebno.

Mene je ta vijest bacila kao u neku knjigu Mate Lovraka. Točno mogu vidjeti hrpu malih klinaca, osmogodišnjaka, kako u šumarku igrajući se nalaze lubanju. Prestravljeni, ali i radoznali gurkaju je štapom i pitaju se jel prava. Sigurno je bilo i nagovaranja kao i prozivanja koji od njih je najhrabriji i usudi se nositi tu lubanju. Jedan se javio, nataknuo je na neku šibu i ponosno krenuo cestom. Ostali u koloni za njim. Sve do jedne majke koja se prestravila kad je vidjela za čim djeca stupaju, pa se izgalamila na njih, poslala ih kući dobro oprat ruke i pozvala policiju.

Što je bilo dalje ne znam. Nastavak te priče ili nisam pratila ili mi nije bilo više tako zanimljivo. Ovaj dio je taman dovoljan za razigrat maštu.

Porijeklo lubanje nađene u Solinu neka otkrivaju mjerodavni. Ja sam zadovoljna da sam otkrila otkuda Lubanja u mom kompjuteru...

komentiraj (108) * ispiši * #

Javne SMS poruke...

srijeda , 17.10.2007.

Zadnjih dana mediji nas zatrpavaju uvidima u tuđe privatnosti.

Za neke od njih su sudionici sami krivi. Neću ih spominjati jer su mi se kao i velikoj većini ljudi popeli na vrh glave likovi u rozastim košuljama koji kao da nemaju što drugo za obući, za razliku od njihovih bivših polovica koje imaju i viška. Moram se samo osvrnuti na famozne brojkice od 20ak puta u 3 dana.
Da, paaa? Ja mogu i obrnuto, pa se uopće ne hvalim time.

Nad nekima se pak provedi super tajno prisluškivanje koje je toliko tajno da se transkripti razgovora i SMS-a objave u dnevnom tisku. Dok još suđenje traje.

Jedan SMS razgovor je posebno zanimljiv:

Zagorec: Kažeš da ti je moj konj prevelik?
Susanne: Meni nije, konja sam probala, a na tebe još čekam, a ne znam ni na kaj čekam, a ja sam jaaaakkkoo znatiželjna.
Zagorec: Ja sam ti mali poni.
Susanne: Ha-ha-ha, samo ti nastavi tako, sići ću ja s pastuha na ponija i kaj budeš onda? Samo se ti brani.

Iz ovih smsa jasno je vidljiva povezanost dvoje sugovornika. Ljubavna povezanost. Prema konjima i inačicama istih.
Koliko je to relevantno za sudski predmet nije baš vidljivo. Niti traga od dijamanata, tajnih spisa, inozemnih računa, nekretnina...samo pokretnine se spominju.

Nekako sam se uslijed tih događaja uplašila da i ja nekim čudom ne dospijem u javnost. U medije i dnevni tisak.
Osim iznenadnih viškova prezimena i slova (Susannu di Mauro Bunjevac poznajem kao bivšu susjedu, dok se još Suzanom Bunjevac zvala), mogli bi i moji SMSi završiti na uvid svima koji to žele čitati ili slušati.

Pa što me je to tako u tome uplašilo?

Sramota od mojih SMSa.

Totalno nezanimljivo.

Osim povremenih poruka banke koja kaže: "Stanje Vašeg računa xxxxxx na dan...." pa neke cifre u minusu, najviše imam poruka mami i bratu. Užas. Da nemam tu i tamo poruke svojoj djeci, neupućeni pratitelj mojih smsova mogao bi pomisliti da imam 12 godina, a ne onoliko koliko već imam.

U potrazi za nekom barem malo škakljivijom porukom, osim hrpe poruka mojih prijateljica i onih tipa "prolazim pored tvog Grada", naišla sam na jednu koja bi možda mogla biti upitna.

Kodno ime pošiljaoca je Ruda Novi Mob.
Piše: " Fala ti purica moja "

Ajd, napokon nešto što bi se dalo analizirati, a zastupljene su i životinje. Doduše dvonožne, ali dvije po dvije...

Morat ću poraditi na tome. Nema smisla da mi poruke budu tako dosadne.
Nikako nema.

komentiraj (117) * ispiši * #

Nesvjesna dobra djela..

ponedjeljak , 01.10.2007.

Nakon dužeg vremena srela sam prijateljicu iz osnovne škole. Stale smo nasred pločnika i prisjećale se nekih tamo školskih dana. Blaženka je, nazovimo ju tako, rekla kako postoji stvar koju mi nikada neće zaboraviti. Naravno da sam bila radoznala i ona je otpočela priču:

- Čuj, jel se ti sjećaš kako ste me vi, ti i tvoji starci vodili u toplice?
- Malo se sjećam. Znam da si bila s nama i da nam je bilo dobro...
- E pa, to ti hoću reći svaki put kad se sretnemo. Znaš, mi smo bili u to vrijeme prilično siromašni. Nisam imala tate, samohrana majka, baka i ja. Jebi ga, bile smo siromašnije od skoro svih u ono doba. Tvoj stari je bio obrtnik i vi ste pak bili imućniji od većine ljudi tada...
- Pa da, tako nekako...mada ja nisam toga baš bila svjesna. Da sam nešto imućnija od ostalih.
- Jesi Trill. Zato sam ja bila vesela ko mladi mjesec kad ste me pozvali s vama u toplice. Imala sam i veliki problem s tim. Šta smo mi u ono doba imale, nekih 10-12 godina i bilo me malo sram.
- Čega?
- Nisam imala badekostim. Otkud mi. Mora nisam ni vidjela, a bazena isto tako.
Morala sam se kupati u onom gimnastičkom crnom dresu s tjelesnog. A ti si mi i to olakšala.
- Kako?
- Paaaa, rekla si da je to baš guba i zagnjavila mamu da se i ti tako kupaš.
- Ma da? A ja se toga uopće ne sjećam...
- Ni ne moraš se sjećati. Ja se sjećam. To je stvar koju nikada, al baš nikada neću zaboraviti i zbog koje ću te voljeti cijelog života. I tebe i tvoje starce.

Sad sam se već premještala s noge na nogu, jer mi je bilo pomalo neugodno. Drago, ali ipak neugodno. Skrenula sam temu na fantastične brašnaste jabuke koje je Blaženka imala i pitala ima li ih još, ali ona je nastavljala temu o toplicama, crnom gimnastičkom dresu i tome kako mi to nikada neće zaboraviti.

Najnezgodnija stvar mi je pri tome bila što je to Blaženki tako puno značilo, a ja se ni ne sjećam toga.
Barem ne na taj način.

Zbunjena time ispričala sam to kasnije bratu. On je vjerojatno bio s nama, mlađi brat mi je, ali ni on se svega toga nije sjećao. Rekao je kako razumije moju zbunjenost jer je i on nedavno bio u sličnoj situaciji.
Kao, zatražio je od nekog znanaca neku uslugu, a ovaj mu je rekao da za njega će uvijek sve napraviti. Baš sve.
Brat se zbunio, pa mu je ovaj objasnio da je to zato što je davno taj znanac bio bez novaca. Tražio je na sve strane tko će mu posuditi, a nitko nije. Ili nije imao ili nije htio dati. Nije bila neka lova, o nekih 200 kuna se radilo, ali nikako do njih doći. Moj brat je odmah izvadio tih 200 kuna iz novčanika, pružio mu ih i rekao da nek vrati kad bude mogao. Nije ni pitao za šta mu treba, niti kad će mu vratiti. Samo mu ih je dao. To je ono što taj znanac nikada neće zaboraviti i uvijek mu je na raspolaganju, kad god nešto zatreba.

Znamo se brinuti, ja se barem znam brinuti, da ponekad potpuno nesvjesno ne uvrijedim nekoga. Puno pričam pa možda nekada kažem nešto glupo ili još gore, grubo. Možda slučajno povrijedim neku osobu i potpuno nenamjerno joj napravim neko zlo. A da ni ne znam.

Do tog razgovora s Blaženkom i bratom nikada mi nije palo na pamet da možda nesvjesno radimo i neka dobra djela. Nešto što nama ne znači puno, čega se kasnije ni ne sjećamo, a tome nekome je vrlo bitno.
I pamte nas po tome. Po dobrom.

Lijepo.

komentiraj (136) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>