Nesvjesna dobra djela..

Nakon dužeg vremena srela sam prijateljicu iz osnovne škole. Stale smo nasred pločnika i prisjećale se nekih tamo školskih dana. Blaženka je, nazovimo ju tako, rekla kako postoji stvar koju mi nikada neće zaboraviti. Naravno da sam bila radoznala i ona je otpočela priču:

- Čuj, jel se ti sjećaš kako ste me vi, ti i tvoji starci vodili u toplice?
- Malo se sjećam. Znam da si bila s nama i da nam je bilo dobro...
- E pa, to ti hoću reći svaki put kad se sretnemo. Znaš, mi smo bili u to vrijeme prilično siromašni. Nisam imala tate, samohrana majka, baka i ja. Jebi ga, bile smo siromašnije od skoro svih u ono doba. Tvoj stari je bio obrtnik i vi ste pak bili imućniji od većine ljudi tada...
- Pa da, tako nekako...mada ja nisam toga baš bila svjesna. Da sam nešto imućnija od ostalih.
- Jesi Trill. Zato sam ja bila vesela ko mladi mjesec kad ste me pozvali s vama u toplice. Imala sam i veliki problem s tim. Šta smo mi u ono doba imale, nekih 10-12 godina i bilo me malo sram.
- Čega?
- Nisam imala badekostim. Otkud mi. Mora nisam ni vidjela, a bazena isto tako.
Morala sam se kupati u onom gimnastičkom crnom dresu s tjelesnog. A ti si mi i to olakšala.
- Kako?
- Paaaa, rekla si da je to baš guba i zagnjavila mamu da se i ti tako kupaš.
- Ma da? A ja se toga uopće ne sjećam...
- Ni ne moraš se sjećati. Ja se sjećam. To je stvar koju nikada, al baš nikada neću zaboraviti i zbog koje ću te voljeti cijelog života. I tebe i tvoje starce.

Sad sam se već premještala s noge na nogu, jer mi je bilo pomalo neugodno. Drago, ali ipak neugodno. Skrenula sam temu na fantastične brašnaste jabuke koje je Blaženka imala i pitala ima li ih još, ali ona je nastavljala temu o toplicama, crnom gimnastičkom dresu i tome kako mi to nikada neće zaboraviti.

Najnezgodnija stvar mi je pri tome bila što je to Blaženki tako puno značilo, a ja se ni ne sjećam toga.
Barem ne na taj način.

Zbunjena time ispričala sam to kasnije bratu. On je vjerojatno bio s nama, mlađi brat mi je, ali ni on se svega toga nije sjećao. Rekao je kako razumije moju zbunjenost jer je i on nedavno bio u sličnoj situaciji.
Kao, zatražio je od nekog znanaca neku uslugu, a ovaj mu je rekao da za njega će uvijek sve napraviti. Baš sve.
Brat se zbunio, pa mu je ovaj objasnio da je to zato što je davno taj znanac bio bez novaca. Tražio je na sve strane tko će mu posuditi, a nitko nije. Ili nije imao ili nije htio dati. Nije bila neka lova, o nekih 200 kuna se radilo, ali nikako do njih doći. Moj brat je odmah izvadio tih 200 kuna iz novčanika, pružio mu ih i rekao da nek vrati kad bude mogao. Nije ni pitao za šta mu treba, niti kad će mu vratiti. Samo mu ih je dao. To je ono što taj znanac nikada neće zaboraviti i uvijek mu je na raspolaganju, kad god nešto zatreba.

Znamo se brinuti, ja se barem znam brinuti, da ponekad potpuno nesvjesno ne uvrijedim nekoga. Puno pričam pa možda nekada kažem nešto glupo ili još gore, grubo. Možda slučajno povrijedim neku osobu i potpuno nenamjerno joj napravim neko zlo. A da ni ne znam.

Do tog razgovora s Blaženkom i bratom nikada mi nije palo na pamet da možda nesvjesno radimo i neka dobra djela. Nešto što nama ne znači puno, čega se kasnije ni ne sjećamo, a tome nekome je vrlo bitno.
I pamte nas po tome. Po dobrom.

Lijepo.