Čistila sam ovih dana My Documents. Nakupilo se baš svega i svačega. Najviše imam neobjavljenih postova, nekih desetak.
Neki od njih su bili napisani pa neobljavljeni jer je netko od mojih baš tih dana pisao o toj ili sličnoj temi, neki su totalna bedastoća pa ni nisu za objavljivanje, a par njih su prilično dobri samo im fali još malo razrade ili završnog štiha.
Naišla sam i na par službenih dopisa koji su, naravno sami od sebe, otišli u krivo.
Jedan fajlić mi je posebno privukao pažnju. Najviše zato što se nisam sjećala što bi mi to moglo biti, a naslov je bio vrlo zanimljiv: Lubanja.
Pa što će Lubanja u mojim dokumentima?
Službeno sigurno nije ništa, ne radim u nekom CSIu, a bome se ne sjećam niti da sam post pisala s tim imenom. Radoznala, kliknula sam i otvorio mi se copy/paste iz jednih dnevnih novina:
SOLIN - Skupina osmogodišnjaka pronašla je u subotu oko 16 sati u blizini Dioklecijanove ulice u Solinu ljudsku lubanju.
- Našli su je u kanalu u obližnjem borovu šumarku. Jedan od dječaka lubanju je nataknuo na štab i nosio je do kuće - rekli su mladi Solinjani koje smo zatekli na mjestu pronalaska lubanje.
Kada je dječakova majka vidjela što joj sin nosi u kuću, odmah je pozvala policiju. - Ta borovina je na imanju moje obitelji desetljećima, a još nakon Drugog svjetskog rata moj je suprug na tom mjestu pronašao mnoštvo ljudskih kostiju - rekla je starija Solinjanka.
Lubanja je otpremljena na analizu. Za ponedjeljak je najavljeno i iskapanje terena kako bi se utvrdilo ima li još ljudskih ostataka.
Sad sam se tek sjetila o čemu se radilo i zašto sam to uopće spremila. Bilo mi je zanimljivo razmišljati kako se jedna takva vijest može prenjeti ili čitati na više načina. Recimo kao misterija pronađene lubanje, kao strava u Solinu, kao oskrvnuće mrtvih, kao morbidna znatiželja, kao dječja neosjećajnost, nepoštivanje mrtvih,...ili se na tu vijest može biti i indolentan i ne vidjeti u njoj ništa posebno.
Mene je ta vijest bacila kao u neku knjigu Mate Lovraka. Točno mogu vidjeti hrpu malih klinaca, osmogodišnjaka, kako u šumarku igrajući se nalaze lubanju. Prestravljeni, ali i radoznali gurkaju je štapom i pitaju se jel prava. Sigurno je bilo i nagovaranja kao i prozivanja koji od njih je najhrabriji i usudi se nositi tu lubanju. Jedan se javio, nataknuo je na neku šibu i ponosno krenuo cestom. Ostali u koloni za njim. Sve do jedne majke koja se prestravila kad je vidjela za čim djeca stupaju, pa se izgalamila na njih, poslala ih kući dobro oprat ruke i pozvala policiju.
Što je bilo dalje ne znam. Nastavak te priče ili nisam pratila ili mi nije bilo više tako zanimljivo. Ovaj dio je taman dovoljan za razigrat maštu.
Porijeklo lubanje nađene u Solinu neka otkrivaju mjerodavni. Ja sam zadovoljna da sam otkrila otkuda Lubanja u mom kompjuteru...
Post je objavljen 29.10.2007. u 10:42 sati.