Nesmijajući ljudi, a i smijajući..

Na mom prvom poslu bilo nas je četiri u istoj kancelariji. Dobro smo se slagale i nije bilo nekih problema. Barem ne onih koji se pamte.
Moj radni stol je bio odmah vidljiv s vrata i prilično je dominirao prostorijom.

Jednog dana došle su nam cure iz računovodstva zbog nekog sastanka.
Zvala sam ih "zločesto računovodstvo" jer su se uvijek držale kao da su progutale metlu s drškom od kiselih krastavaca. I da, bile su zločeste. Pričale su s nama, novima, onako s visoka i lažno ljubaznim glasom.

Taj dan su zasjele oko nas i nešto pametovale. Prilično napetu atmosferu prekidao je samo tihi glas šefice računovodstva koja je jednolično pričala o nekim glupostima. Mi smo se isprva pogledavale s pogledom "o čemu sad ova priča", a cure iz zločestog računovodstva su je gledale sa odobravanjem i kimale glavom na svaku njenu riječ.

Tu skoro pa grobnu tišinu prekinuo je iznenada samo jedan KRCCCC i to baš negdje ispod moje uvažene pozadine.

Sjedalica od moje stolice je pukla i mene iskipala točno ispod mog ogromnog stola. Bio je to lagani pad koji nisam mogla spriječiti. Nešto kao nezadrživi slow motion.

Našla sam se ispod stola i pukla u smijeh na sav glas.

Nakon par trenutaka skužila sam da se smijem samo ja. Šefica i cure iz zločestog računovodstva su se sve sjatile oko mene i pitale jel mi dobro, jesam li se povrijedila i jel me što boli. Provirila sam ispod stola samo s glavom, jer se nisam mogla tako brzo iskobeljati van i gledala ih u čudu još uvijek se smijući gromoglasno. Sve su imale zabrinute face i gledale na mene s visine. I bile su dosta više od mene pošto su stajale, a ja još uvijek sjedila ispod svog stola, a virela mi samo glava. Niti to njima nije bilo ni malo smiješno, pa sam se uskoro osjećala prilično kretenski što mi je dovelo samo nove navale smijeha. Mojeg, ničijeg više. Da se netko barem malo nasmijao, spasila bi se. Ali, ne. Mrtvačko ozbiljne face oko mene.

Odjednom se čulo gromoglasno: hahahahaha.
Izvirila sam malo jače ispod stola i ugledala moju prijateljicu Dadu koja se sve popikavala od smijeha jer je baš taj tren ušla u prostoriju.

Kasnije mi je rekla da sam izgledala kao neki miš koji je izvirio iz svoje rupe, a zločeste mačke ga vrebaju.

Uglavnom, spasila me je. Nisam se više sama smijala, a njen smijeh je uzrokovao novo okretanje očima od strane zločestog računovodstva i njihovo povlačenje na njihova mjesta.
Atmosfera je malo popustila i ja sam se konačno mogla malo smiriti i iskobeljati van. Uzela sam drugu stolicu i sastanak se nastavio i dalje u vrlo ozbiljnom tonu.

Dada i ja smo se poslije još smijale tome i komentirale kakvi su to ljudi koji se u takvim situacijama ni malo ne smiju, a očito je da nema nikakvih povreda niti neke štete.

Dosta često su mi se događale takve situacije i uglavnom su bile smiješne samo meni.
Na gradskoj tržnici mi se rampa spustila na glavu jer sam se baš ispod nje sjetila stati. Odskočila je jer nije očekivala na otpor, pa me opet puknula. Drvena rampa koju nisam niti osjetila. I opet zabrinute face oko mene, bez ijednog smijeha osim mog vlastitog.
Ili kad sam si na gablecu prevrnula grah na stol..
Ili ...

Mislim da sve to dokazuje ono u što duboko vjerujem, da su ljudi dobri, brižni i spremni pomoći.
Samo, ja bi da se malo opuste i ne suzdržavaju od smijeha.
Da od nesmijajućih ljudi postanu smijajući.


Neutrinov prvi dio intervjua samnom se mogao čitati ovdje, drugi dio ovdje, a završni dio ovdje.
U tom zadnjem dijelu opisujem Arthurove mane i nadam se da će se potvrditi da je i on smijajući čovjek. Dr'šte fige ;)