Nesmijajući ljudi, a i smijajući..
četvrtak , 17.05.2007.Na mom prvom poslu bilo nas je četiri u istoj kancelariji. Dobro smo se slagale i nije bilo nekih problema. Barem ne onih koji se pamte.
Moj radni stol je bio odmah vidljiv s vrata i prilično je dominirao prostorijom.
Jednog dana došle su nam cure iz računovodstva zbog nekog sastanka.
Zvala sam ih "zločesto računovodstvo" jer su se uvijek držale kao da su progutale metlu s drškom od kiselih krastavaca. I da, bile su zločeste. Pričale su s nama, novima, onako s visoka i lažno ljubaznim glasom.
Taj dan su zasjele oko nas i nešto pametovale. Prilično napetu atmosferu prekidao je samo tihi glas šefice računovodstva koja je jednolično pričala o nekim glupostima. Mi smo se isprva pogledavale s pogledom "o čemu sad ova priča", a cure iz zločestog računovodstva su je gledale sa odobravanjem i kimale glavom na svaku njenu riječ.
Tu skoro pa grobnu tišinu prekinuo je iznenada samo jedan KRCCCC i to baš negdje ispod moje uvažene pozadine.
Sjedalica od moje stolice je pukla i mene iskipala točno ispod mog ogromnog stola. Bio je to lagani pad koji nisam mogla spriječiti. Nešto kao nezadrživi slow motion.
Našla sam se ispod stola i pukla u smijeh na sav glas.
Nakon par trenutaka skužila sam da se smijem samo ja. Šefica i cure iz zločestog računovodstva su se sve sjatile oko mene i pitale jel mi dobro, jesam li se povrijedila i jel me što boli. Provirila sam ispod stola samo s glavom, jer se nisam mogla tako brzo iskobeljati van i gledala ih u čudu još uvijek se smijući gromoglasno. Sve su imale zabrinute face i gledale na mene s visine. I bile su dosta više od mene pošto su stajale, a ja još uvijek sjedila ispod svog stola, a virela mi samo glava. Niti to njima nije bilo ni malo smiješno, pa sam se uskoro osjećala prilično kretenski što mi je dovelo samo nove navale smijeha. Mojeg, ničijeg više. Da se netko barem malo nasmijao, spasila bi se. Ali, ne. Mrtvačko ozbiljne face oko mene.
Odjednom se čulo gromoglasno: hahahahaha.
Izvirila sam malo jače ispod stola i ugledala moju prijateljicu Dadu koja se sve popikavala od smijeha jer je baš taj tren ušla u prostoriju.
Kasnije mi je rekla da sam izgledala kao neki miš koji je izvirio iz svoje rupe, a zločeste mačke ga vrebaju.
Uglavnom, spasila me je. Nisam se više sama smijala, a njen smijeh je uzrokovao novo okretanje očima od strane zločestog računovodstva i njihovo povlačenje na njihova mjesta.
Atmosfera je malo popustila i ja sam se konačno mogla malo smiriti i iskobeljati van. Uzela sam drugu stolicu i sastanak se nastavio i dalje u vrlo ozbiljnom tonu.
Dada i ja smo se poslije još smijale tome i komentirale kakvi su to ljudi koji se u takvim situacijama ni malo ne smiju, a očito je da nema nikakvih povreda niti neke štete.
Dosta često su mi se događale takve situacije i uglavnom su bile smiješne samo meni.
Na gradskoj tržnici mi se rampa spustila na glavu jer sam se baš ispod nje sjetila stati. Odskočila je jer nije očekivala na otpor, pa me opet puknula. Drvena rampa koju nisam niti osjetila. I opet zabrinute face oko mene, bez ijednog smijeha osim mog vlastitog.
Ili kad sam si na gablecu prevrnula grah na stol..
Ili ...
Mislim da sve to dokazuje ono u što duboko vjerujem, da su ljudi dobri, brižni i spremni pomoći.
Samo, ja bi da se malo opuste i ne suzdržavaju od smijeha.
Da od nesmijajućih ljudi postanu smijajući.
Neutrinov prvi dio intervjua samnom se mogao čitati ovdje, drugi dio ovdje, a završni dio ovdje.
U tom zadnjem dijelu opisujem Arthurove mane i nadam se da će se potvrditi da je i on smijajući čovjek. Dr'šte fige ;)
komentiraj (119) * ispiši * #
Blog recenzije i Neutrino
petak , 04.05.2007.Svako malo netko se sjeti recenzirati blogove. Ili ih ocjenjivati. Nije mi to drago, pogotovo kad to rade neblogeri. Da bi čovjek mogao pohvatati konce i izvući neke zaključke trebao bi ipak neko vrijeme provesti na blogosferi i to aktivno. Par pročitanih postova od par blogera nije dovoljno za steći neku sliku.
Obično se gleda površno i to stvari koje po meni, uopće nisu bitne. Recimo:
Dizajn.
Ima blogova koji se teže otvaraju zbog toga što su vlasnici blogova stavili sve i svašta, ali to je kao suditi po čovjeku na osnovu odjeće koje ima na sebi. Ako je ona elegantna i oku ugodna, taj ima šta za reći, ako je kičasta taj (ili ta) samo baljezga gluposti.
Dizajn je bitan pogotovo ako blogera ne poznajemo kroz njegov rad i prvo je što će nas privući ili odbiti od nekog bloga, ali sadržaj je taj koji se čita i o kojem treba suditi. Ako se već sudi.
Pismenost
I mene smeta kad netko ne mari za osnove gramatike ili pravopisa, ali pismenost nije samo to. Pismenost bi trebala biti i dobro pretočene misli u riječi. Shvatljivost napisanog. Pa sad ako se koje č zalomi umjesto ć, nije velika greška. Pogotovo ako se ispravlja s vremenom.
Teme
Imamo malo tematskih blogova i teško je uopće odrediti koja bi bila glavna tema nekog bloga. U jednom trenutku nešto nam je bitno, u drugom nešto drugo i tako većina nas piše. Ne znam zašto bi nečiji blog kvalificirali kao "slab" samo zato što se piše o tome kako je kupljena neka fensi majica. Možda je toj blogerici ta majica jako bitna u životu, pa neka joj i bude. Njen je blog i stavlja ono što želi na njega.
Komentari i posjećenost
Znam jednog meni kul blogera koji se strašno ljuti kad dobije komentar. Kaže da što njemu drugi ljudi imaju pisati po njegovom blogu. Neka pišu na svom.
Ima neke logike i u tome. Meni naopačke, ali ipak logike.
Količina komentara isto nije neko mjerilo. Vidjela sam da ljudi znaju imati poveći broj jer se piše samo po jedno slovo ili se mjesto za komentare pretvorilo u chat.
Dakle, ne može se suditi po količini komentara, nego samo po kvaliteti. A to je već malo teže.
Sve se ustvari svodi na subjektivnu ocjenu nekog bloga ili blogera i na njegovu promidžbu. Ariston to radi za Jutarnji list i prilično sam zadovoljna s njegovim osvrtima. Ako to već netko mora raditi, neka to radi dokazani i pravi bloger.
Nešto slično, a potpuno drugačije radi Neutrino. Objavljuje intervjue s blogerima, koji nisu ocjenjivačkog karaktera nego o njima saznajemo stvari koje nismo znali, a mogle bi nam biti zanimljive.
I sama sam ovih dana putem mejla odgovarala na njegova pitanja. Neka su bila poprilično zeznuta. Kao recimo da nabrojim 3 Arthurove mane. Prva mi je odmah pala na pamet i nikako se sjetiti druge dvije. Nikako i nikako...a onda je krenula navala pa mi je brojka tri bila i premala :)
Izlazim četvrtkom, a prvi dio se može pročitati ovdje.
Bez obzira što sam i sama intervjuirana, takav način mi se puno više sviđa od blog recenzija.
Zanimljiviji mi je, topliji, zabavniji i nekako....blogerskiji. Što god mi to značilo :)
komentiraj (100) * ispiši * #