Gosti, gosti...

Imala sam goste na poslu iz jedne poznate firme.
Jednu gospođu, malo stariju, koja je vjerojatno mojih godina ili mlađa, ali izgleda kao gospođa. Pobojana kosa u crno, natapirana, bijela bluza, a na njoj više zlata nego što ih imamo i ja i moja mama zajedno. Hodala je kao jedrenjak, ne toliko zbog velikog poprsja, koliko zbog stava.
A zlato na njoj zvecka li zvecka.
S njom je bio i čovjek, uređen s potisom i uglađenog ponašanja.
On tu nije toliko bitan.
Samo je direktor, dok je gospođa Velika i Važna Referentica.

Prvi put su došli u moju firmu. Ušli smo svi mom direktoru u kancelariju i on me zamolio da ih ponudim pićem.
Šta će? Pa šta imate? I ja počela nabrajati. 8 sati ujutro i prvo sam ih nudila kavama i svim mogućim sokovima. Oni to nekako baš i ne bi.. Direktor se sjetio i ponudio ih nečim žeščim.
Možda bi im viljamovka, viski ili jeger odgovarao?

Joj, ja bi, možda gutljaj, ako ćete i Vi.
I ja bi ako ćete i Vi.
Pa jel Vas onda možemo ponuditi s Jegerom?
Ako će svi, onda ću i ja.
I ja isto, ako su svi za, neću kvariti...
Možda gutljaj, ali zaista samo gutljaj...ako ćete svi.

I tako još par minuta.

Odjednom gospođa pogleda u mene i zacvrkuće:

- Meni bi najviše odgovarala čaša pjenušca.

Malo mi je falilo da pitam " Koga vraga?".
Taj tren mi je ta riječ bila potpuno strana, potpuno bez značenja. Pjenušac. Šta bi to moglo biti? Mislim da sam nekada čula za tu riječ, ali nikako se sjetiti..

Sinulo mi je! Žena hoće šampanjac !
Dobro, mi jesmo vrlo cijenjena, ugledna firma i prostori su nam uređeni s velikom dozom decentne elegancije, ali šampanjac u 8 ujutro...

Rekla sam da na žalost nemamo i gospođa se odlučila onda ipak, kad već nema pjenušca, za jeger.

Ostali su jedno pola sata. Imali su samnom nekog posla, pa s mojim direktorom. Automatski sam se s njima dogovarala, a samo mi se riječ "pjenušac" vrzmala mislima.

Kad su odlazili, uz rukovanje uslijedile su i one klišeirizirane riječi hvale za sve i svašta. Onakve kao iz televizijskih serija. Uz mnogo usiljenog smješkanja. S njihove strane.

Ja sam ih još uvijek gledala s prikrivenim čuđenjem, a moj direktor se smješkao više mom izrazu lica, nego njima.

Kad su otišli, direktor nije izdržao i pitao me:

- I što kažeš Trill na naše goste?
- Znate šta direktore...ja još nikad nisam vidjela tako umjetne ljude.
- Umjetne ljude? Hahaha izvrstan izraz, Trill... umjetni ljudi...ima u tome istine...

Volim kad su ljudi profinjeni, sofisticirani...ali ovo je sve bilo prenaglašeno. Nekako na silu i to ne samo zbog tog šampanjca. Usiljeno i umjetno.

Od ovakvih gostiju ipak više volim one koji kažu "daj mi pivu", a od nakita im samo šerafciger viri iz džepa.
Znam šta misle, a i osmjeh im je iskreniji :)