Natjecateljski duh...

Moj tata je oduvijek bio jako aktivan. Iako je radio težak fizički posao, to mu nije bilo dovoljno i uvijek se bavio i s nekoliko sportova odjednom. Znao bi tako do 5-6 popodne raditi na krovu, po kiši, suncu ili snijegu, doći kući, najest se i presvući, pa odjuriti na tenis ili nogomet. Oko 8 bi se vratio, pa s mamom na ples ili u kino.

Sada je on već malo stariji čovjek, ali tempo gotovo da i nije usporio. Bila sam strašno ponosna na njega kad je prije par godina, pobijedio na turniru našeg Grada u tenisu. Igrao je sa svojih 60 godina u finalu protiv dečka od 30 godina. Nije taj "dečec" imao šanse protiv mog tate :)

Taj aktivan, natjecateljski duh je prenio i na nas, djecu. Uvijek bi nalazio vremena da se i s nama poigra, svega i svačega. Kad smo se igrali nismo više bili tata i djeca, nego protivnici i tako smo se i ponašali. Nije bilo popuštanja. Imao je i malo čudne pedagoške metode, koje ne bih preporačala nikome, ali radile su...barem u mom slučaju.

Da bi proplivala, bacio me s mola. Da bi provozala bicikl, gurnuo me niz ulicu. Kad bi odigrala krivu kartu u Beli znao bi zaurlat "razbit ću ti glavu" ili "potrgal bum ti noge". Naravno da je on bio uvijek u blizini i pazio bi na mene da mi se što ne dogodi i nikako mi ne bi naudio zbog krive karte, ali sam se upravo zbog toga naučila neke stvari brže, nego što bi to vjerojatno inače uspjevala.

Znali smo se natjecati u plivanju, igrati Čovjeće, kartati, roniti čim dublje, gađati zračnom puškom ili se jednostavno "boriti rječima". Nešto kao nadmudrivanje argumentima, mislim da se to danas zove debatom. Nije bilo popuštanja ni s jedne strane. Igra nije bila samo igra, nego vrlo ozbiljna, ali svejedno zabavna stvar. Od malena smo bili protivnici i vrlo brzo se kod mene javila želja da pobjedim "svemogućeg" tatu.

Nekad sam uspjevala, ali više puta baš i ne...ali grizla sam i ne bih se predavala. Usadio mi je taj natjecateljski duh i želju za pobjedom.

Moj Zvonček je prije par dana pričao nešto o zadržavanju daha. Kao, natjecali su se u razredu tko može duže i jel se možemo i mi doma toga poigrati. Tata je bio kod mene i odmah rekao da može. Nek donese štopericu i mjerit ćemo tko duže može zadržati dah. A onda se iznanada sjetio i rekao kako se njegova kćer, tj, ja ;). ne smije toga igrati. Pobunila sam se i pitala zašto, a on je odgovorio kroz ponosan osmijeh:

- Bojim se da bi ti prije umrla od ne-disanja, nego izgubila. Moraš pobjediti, pa makar skroz bez daha ostala.

I ima moj tata pravo. Sebe vidim samo kao pobjednika, a i na kraju krajeva...ja sam tatina kći :)