Pristojnost....

Volim one osnovne pristojne riječi. Molim, hvala, izvoli, dobro jutro, laku noć..I u obitelji, pogotovo u obitelji.
Kad je moja Eva bila mala znala je nekoliko puta doći kući i ne pozdraviti. Bezobrazno sam ju poslala van da ponovi ulazak u kuću kako se spada. Povlastice majki ;)

Moj direktor je nevjerojatno pristojan čovjek. Pretjerano pristojan. U njegovu sobu se može samo kroz moju i čim dođe na posao pozdravi s dobro jutro. Zatim ode u svoju sobu i nakon par trenutaka nazove me telefonom.

- Bok Trill, Direktor je... (znam, piše mi na telefonu) Hoćeš mi, molim te lijepo, napraviti to i to....
- Naravno, evo odmah.
- Hvala ti lijepo, doviđenja.

Na to ja zaštekam i nekad kažem doviđenja, nekad se zbunim. Pa sjedi možda dva metra od mene i vidjet ćemo se za koju minutu. No dobro. Napravim to što me je zamolio i javim mu da je riješeno. Naravno, opet mi se zahvali i na kraju kaže bok. Nakon par minuta stižu gosti koje mu najavim telefonom:

- Direktore, stigli su nam gosti. Gospodin Taj i Taj i Taj i Taj.
- Molim te lijepo, pošalji ih unutra. Hvala ti lijepo, bok i doviđenja.

Opet pozdravi, a sad ću ući u njegovu sobu skupa s gostima. Uđemo pozdravi se s njima i mene otpravi s "Hvala ti Trill"
Odem u svoju sobu i zazvoni telefon:

- Bok Trill, Direktor je, hoćeš molim te doći u moju sobu?
- Hoću...
- Hvala ti, doviđenja.

I tako 100 puta na dan. Uopće ne karikiram. Stvarno volim pristojnost, ali ovo mi je malo previše. Možda sam i sama s vremenom poprimila nešto od toga. Mislim da nisam, al tko zna..

Hvala vam, doviđenja i bok :)