Gdje si bila Micika...

Nigdje. Nisam čak ni Micika :)

Moj se Zvonček zaželio svoje mame. Koliko je Huluvuica oduvijek odraslo dijete, toliko je on baš dijete dijete. Bez obzira što ima već 10 godina naviknuo je da sam ja oduvijek s njim i sad se malo teže prilagođava tome da radim. Pogotovo kad je školsko ferje. Tražio je da i ja budem s njim na ferju. Direktor nije tako mislio pa mu je Zvonac poručio nek on njemu vrati njegovu mamu :) Na to se direktor ipak predomislio i dao mi par dana godišnjeg. La lalla la

Uglavnom smo radili stvari koje djeca vole. Bilo to gledanje televizije iz kreveta ili igranje Igre života ili ludiranje vani na snijegu. A super se znamo ludirati. U park nije nitko ni ušao jedno sat i pol koliko smo mi bili . Mislili su ljudi, valjda, da su neki huligani unutra koliko smo vriskali i dizali galamu. Huluvuica mi ja nabila snijeg veličine Grenlanda za vrat, a ja sam njoj zato Aljasku. Zvonac je imao skroz mokru kosu, kao da je iz kade izašao. Bili smo mokri i snježni toliko da nas moja mama nije pustila u kuću kad smo došli po sok. Ah, te mame..
Odveli smo ih jučer i u Zagreb, malo bili u Katedrali, obišli Land of Magic i završili u kinu s onim Narnijskim kronikama. I na kraju, McDonalds. Znam da je to smeće od hrane, ali idemo tamo otprilike svaka dva mjeseca, tako da nije nešto strašno, a Zvončeka veseli. Huluvuica to ne konzumira, njena vlastita borba protiv globalnih tvrtki, nešto u tom smislu. Osvješćeno dijete :)

Uglavno, odmorila sam se kao nikada. Kompjuter nisam ni palila. Sve vrijeme koje sam bila doma željela sam čim više provesti sa svojima. I uživala sam :)

A da ne bi sve prošlo previše idilično moram tužiti one moje zločestoće od Zvončeka, kćeri i Arthura. Igrali smo igru riječi "Boggle" i nisu mi priznali riječ:
PRDOLJUT
kao, ne postoji. To je neka moja riječ. Ahaaa, kao da bi ja izmišljala riječi..

Eto, ferje mi je prošlo i ponovo sam na poslu. Bacam se na svoj i vaše blogove. I da, posao me isto čeka, al blog je ono što me nekako više veseli. Čudnog li čuda :))