isprika....

Malo prije mi zazvoni telefon na poslu, pripremim se da izgovorim onu litaniju o firmi i sve šta uz to ide, otvorim usta, ali ne stignem ništa reći s druge strane mi se netko prodere:
- Ma nabijem te!!!!
Sad ja malo stala, nepoznat glas..
- Joooj oprostite molim Vas... ma tu me moj prijatelj nagurava i lupa...nisam to Vama htio reći, nego njemu....joj kak mi je neugodno....oprostite molim Vas...
A ja ne mogu od smjeha ni usta otvoriti...Skoncentriram se malo i kroz smjeh ga pitam šta bi trebao...
- Ma, joooj, sad mi je još neugodnije reći, ali htio sam pitati jel primate nove radnike...kako da sad to pitam...ufff...a baš mi je nezgodno...
- A kako Vam je ime?
- Pa sad Vam najradije ne bi ni ime rekao, ali to bi ispalo još nepristojnije...ja sam Taj i Taj...oprostite mi molim Vas...

Zabavilo me to sve skupa, jako zabavilo....Neće mi se sad o kulturi telefoniranja, ni o kulturi općenito, takve stavi se mogu dogoditi skoro svakome od nas...dobro, ne mogu se dogoditi onima koji nemaju "nabijem te" u riječniku, ali slični gafovi se događaju. Druga stvar je meni tu bila onako zgodna. Moram ja naći lijepe stvari baš u svemu..

Moj sugovornik je bio stvarno zbunjen i u glasu mu se čula iskrenost kada se ispričavao...I da nije barem 5-6 puta u jednoj rečenici rekao "oprostite molim Vas" čula bih da mu je žao..a to je jako važno u životu, znati se ispričati...mnogi ne znaju iako im je možda žao zbog nekih riječi ili postupaka...jednostavno ne znaju izreći ono što misle. Ne oprašta se sve ni poslje tih riječi isprike, ali ih je lijepo čuti i olakšavaju stvari, barem kod mene. Za neke su to strane riječi i jako ih teško izgovaraju čak i kad znaju da su krivi...ali...kad mi netko kaže "oprosti" uvjerim se da se stavio u moj položaj, uvidio svoju grešku i pokušava ju popraviti...

...i poštujem ga...unatoč greški, a sve zbog iskrene isprike...