Jučer sam uz piletinu shvatila svu bit bloga.
Kupila sam Cekinovo pile. Vidjela sam onu reklamu gdje frajer dođe iz dućana, probuši par rupica na najlonu i takvo ga metne u pećnicu, a ženska ga oduševljeno žvače nakon toga.
Nema pranja, protvana, ne treba vam ulje, začini...
Moj brat i ja, evidentno izgladnjeli nakon samovanja 10 dana (on nešto manje), jedva smo dočekali tog prokletog piceka.
Raspakiramo, izvadimo, rastrančiramo i počnemo jesti.
UŽAS! To nije pečeno, nego je kuhano, a saft koji ostane od pečenja nije fini umak, nego juha.
Tek sad shvaćam da ono na reklami nije bilo žvakanje, već preživanje. Vjerojatno je picek jeo nju, a ne ona njega.
I tako sam shvatila svu bit bloga.
Gdje, kako i komu da izrazim svoju frustraciju zbog lošeg piceka? Ovdje.
Ovdje se, koliko god beznačajan bio i moj glas čuje. Blog je mjesto da se čuje.
Možda jednom naleti netko tko može nešto poduzeti vezano uz moje frustracije. Možda nešto i poduzme.
A možda su u šumi.
Bitno je da ja vjerujem da ću ovime bar jednu osobu odgovoriti od kupnje tog piceka.
Ne ispričavam se zbog brisanja komentara tipa: super blog... dođi vidi moj... thx na komentaru... evo i tebi i sl. Ako sam negdje ostavila komentar, to je zato što sam se osjetila povučenom za jezik na ovaj ili onaj način. Također, to ne znači da zauzvrat očekujem komentar (ili bilo što drugo). Komentirajte ako imate nešto za komentirati, a ne reklame ili reda radi.
If you're not in it for the love of the music, would you, please, fuck off!
Time marches on never ending,
time keeps its own time.
Here we stand at beginning,
and then goes passing us by. - Kings Of Tomorrow's Time
When I walk, I walk my line and I take what's mine.
And I ain't so high that I can't fall.
And I ain't so low that I can crawl. - Silicon Soul's Right On