24.05.2004., ponedjeljak
Čije je dite
Jednog od uobičajeno surovih jutara, kao što je I ovo današnje, jedva se ustah iz postelje. Valjda zato mrzimo ponedjeljke, radi obaveza I jer se moramo dići kad drugome prne.
Vikendom imamo zanimljivu psihozu zbog koje se ustajemo rano kako bi pripremili scenu za višesatno izbijanje iz kuće, u ispijenju kavica po ofucanim kafićima s prijateljima. Kad krene radni tjedan nema šanse da ponjedjeljkom autosugestivno umišljam da je vikend, jer nije!
I tako, ovog ponedjeljka, nakon što odužih vrijeme ustajanja, panično izletim iz kreveta. Nisam pripremila ni svoju radnu odjeću, ni djetetovu kesicu s piđamom za vrtić. Nema veze, u istom flegma tonu, nastavljam bauljat po kući, odlučujući što ću prvo napraviti. Bacim pogled na bračni krevet, u kojem On spokojno hrče I češka jaja. Bacim pogled na djetetov krevet I ne mogu vjerovat da On I dite spavaju u istoj pozi. Fak! Pa to dijete uopće mi ne sliči, ali uostalom što ja znam kakva sam kad spavam, osim da sam dobra.
Polako pohvatam konce, I počnem isplanirano ponedjeljak, zaklevši se samoj sebi: "neš kučko kasnit I ovaj ponedjeljak”. Sebe spremih, a morila me činjenica kako loše izgledam, neodlučna hoću li kosu dignut u mladenački repić, ili ću je romantično zakačit onako opuštenu da mi ne pada u usta kad pričam, ili u oči kad zapuše, ili…ako se nađem u situciji koja zahtjeva spuštanje ili naginjanje glave. Odabrah hladniju varijantu, ovo romantičnu, morah odabrat verziju: kostimić I malo težu šminku.
A onda sam krenula u viteški pohod oblačenja snenog i "sretnog" djeteta za vrtić. Koliko surovosti u izvlačenju djeteta iz toplog kreveta, I navlačenja čarapa, hlača I majce. Užas! Pa ga čas ljubim, čas potežem čudeći se kako su djeca savitljiva. On se gurka, meškolji, frkće s ubitačnim zadahom taman u trenutcima kad ga cjelivam u obraze, zatim pakosni dječji smješak dok me kičma otkida, dok uzdišem…Dijete progovori u trenutku kad sam uvjerena da još spava: “Mama, znaš šta?” Uto nastupi moje mrko “Eee!”, “mama ja ne volim ni tebe, ni čaču” Mislim se ja koji mu je sad kurac, nije valjda postalo dijete svjesno životnih nedaća? “Nego volim I tebe I tatu jednako! Samo…”, “Jebate, “samo”, opet će me pljusnit” promislih, “samo volim tatu više, jer mi imamo istu krv. Mi smo isti rod.” Čovječe ne mogu vjerovat da je I moj mali, isti kao I svi muškarci! Onda je mali još samopouzdanije nastavio: “Tata I ja- mi smo vlajevi. A ti? Boduljko jedna! Mater ti je boduljka!!!” upro je prstom u mene. Ne da me mali razvalio, nego je to bio smrtni udarac. Ma mislim se ja: ajde mali moj, izlazi iz te postelje! Nema više cile – mile! Mile – lale! Vidim ja da si sposobniji na svoje jutarnje izlaske u vrtić, više nego bi ja to mogla podnijeti, ponedjeljkom.
|
- 13:08 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
21.05.2004., petak
Svima na znanje!!!
Objavila sam moj prvi blog blog.
Još se dimi.
Još je friški,
još miriše,
tak je vruć, teško odoljiv a ne zagristi ga i ne opeći se. Sva sam u tremi iščekivanja što li će drugi reći o meni ;)
Šta? Pa prvi put je najuzbudljivije. Sad već imam iskustva.
|
- 14:24 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
Nema pasa da me čita
Zaražena pomodarstvom, a uvijek se navučem na takve trikove, opet pokušavam oformit vlastiti blog. Opet? Da, da…Već sam jednom pokušala. Bilo je to prošli petak. Došla sam doma potpuno oslobođena time što sam objavila čak tri teksta. Imala sam force igrat se s djecom, premda su me ona čudno gledala taj moj energetski nalet poleta. Onda mi je oduševljenje počelo naglo spljašnjavat. Promislih, ma što sam to objavila na blogu? Sve moje istine, cijeli moj intim?! Užasnuta učinjenim odlučih kako ću već u ponedjeljak obrisat isti. Dok sam panično pretraživala link koji će obrisati moje postove, uočih statistiku bloga, da je masu tekstova napisano, I masu ljudi prijavljeno. Ohrabrena podacima, radovalo me što to nitko, ama baš nitko neće pročitati. Tako je moje nervoze nestalo u nekih cca 5 minuta. Razmišljanja koja su bujala u pozadini prividne smirenosti bila su da stvarno nisam normalna sve to istresti pred ljude koje ne poznam. Ili je to svrha bloga? Nisam osjećala ono olakšanje kad davim kumu uživo već ispričanim pričanima I kad me ona osluškuje, te zaključuje o mom stanju što iz gestikuliranja, što iz boje glasa, što iz govora tijela, grimasa itd. Šta ja ustvari I radim ovdje? Ta nitko me ne šljivi.
Dobro, dobro, eto priznat ću… Priznam da sam htjela zadivit mog obožavatelja, mislim stilom pisanja izvučene teme iz ždrijebanja mojih moždanih vijuga. Posramih se gorko, jer zar meni treba slava, zar mi treba takva vrst pažnje? I što ja to trebam privlačit nečiju pažnju? Em mi nije bilo lakše, em shvatih da mi divljenje nije potrebno. Provrtih kroz glavu par proslavljenih blogova, onih među prvih 20. Pa ti ljudi, svaka im čast, pišu stilom koji nalikuje stilu astrologa. Izoštern stil u kojem svatko može prepoznat dio svog proživljenog dana. Navukoh I treću temu: da li sam spremna boriti se s tako moćnim sparing partnerima, nadjačati svakidnjašnju temu, rječnikom koji će biti fleksibilniji od njihovog? Onda saznah da među prvih 20 dođu ljudi koji su bliže oltaru, pa ću od natjecanja odustati.
Znakovito je to da je danas opet petak I neću napisati ništa osobno, ništa što bi me moglo otjerati od bloga. I nije točno da ne želim pročitati što drugi misle o meni, premda je u ovom trenutku još rano za to. To će mi masu značit za moje dnevno raspoloženje.
Dragi ljubitelji lakih tekstova, pričat ću kao kap utopljena u morsku masu, a obožavatelj će me I dalje čitati. Jupiii…
|
- 13:41 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|