Jednog od uobičajeno surovih jutara, kao što je I ovo današnje, jedva se ustah iz postelje. Valjda zato mrzimo ponedjeljke, radi obaveza I jer se moramo dići kad drugome prne.
Vikendom imamo zanimljivu psihozu zbog koje se ustajemo rano kako bi pripremili scenu za višesatno izbijanje iz kuće, u ispijenju kavica po ofucanim kafićima s prijateljima. Kad krene radni tjedan nema šanse da ponjedjeljkom autosugestivno umišljam da je vikend, jer nije!
I tako, ovog ponedjeljka, nakon što odužih vrijeme ustajanja, panično izletim iz kreveta. Nisam pripremila ni svoju radnu odjeću, ni djetetovu kesicu s piđamom za vrtić. Nema veze, u istom flegma tonu, nastavljam bauljat po kući, odlučujući što ću prvo napraviti. Bacim pogled na bračni krevet, u kojem On spokojno hrče I češka jaja. Bacim pogled na djetetov krevet I ne mogu vjerovat da On I dite spavaju u istoj pozi. Fak! Pa to dijete uopće mi ne sliči, ali uostalom što ja znam kakva sam kad spavam, osim da sam dobra.
Polako pohvatam konce, I počnem isplanirano ponedjeljak, zaklevši se samoj sebi: "neš kučko kasnit I ovaj ponedjeljak”. Sebe spremih, a morila me činjenica kako loše izgledam, neodlučna hoću li kosu dignut u mladenački repić, ili ću je romantično zakačit onako opuštenu da mi ne pada u usta kad pričam, ili u oči kad zapuše, ili…ako se nađem u situciji koja zahtjeva spuštanje ili naginjanje glave. Odabrah hladniju varijantu, ovo romantičnu, morah odabrat verziju: kostimić I malo težu šminku.
A onda sam krenula u viteški pohod oblačenja snenog i "sretnog" djeteta za vrtić. Koliko surovosti u izvlačenju djeteta iz toplog kreveta, I navlačenja čarapa, hlača I majce. Užas! Pa ga čas ljubim, čas potežem čudeći se kako su djeca savitljiva. On se gurka, meškolji, frkće s ubitačnim zadahom taman u trenutcima kad ga cjelivam u obraze, zatim pakosni dječji smješak dok me kičma otkida, dok uzdišem…Dijete progovori u trenutku kad sam uvjerena da još spava: “Mama, znaš šta?” Uto nastupi moje mrko “Eee!”, “mama ja ne volim ni tebe, ni čaču” Mislim se ja koji mu je sad kurac, nije valjda postalo dijete svjesno životnih nedaća? “Nego volim I tebe I tatu jednako! Samo…”, “Jebate, “samo”, opet će me pljusnit” promislih, “samo volim tatu više, jer mi imamo istu krv. Mi smo isti rod.” Čovječe ne mogu vjerovat da je I moj mali, isti kao I svi muškarci! Onda je mali još samopouzdanije nastavio: “Tata I ja- mi smo vlajevi. A ti? Boduljko jedna! Mater ti je boduljka!!!” upro je prstom u mene. Ne da me mali razvalio, nego je to bio smrtni udarac. Ma mislim se ja: ajde mali moj, izlazi iz te postelje! Nema više cile – mile! Mile – lale! Vidim ja da si sposobniji na svoje jutarnje izlaske u vrtić, više nego bi ja to mogla podnijeti, ponedjeljkom.
Post je objavljen 24.05.2004. u 13:08 sati.