Sutra će biti bolje ili kako preživjeti danas
|
Inače ne psujem. Danas sam psovala preko mjere. Razbacala sam jastuke po sobi, pa sam se onda lupala njima po glavi. Poput kakve neuravnotežene glupače. Skinula sam prašinu s one boce koja već danima stoji na ormaru. I dopustila da mi alkohol poteče niz grlo i zapeče me u grudima. Mislila sam, bit će lakše. Poput kakve okorjele alkoholičarke. Danas nisam mogla podnijeti nikoga osim sebe same. Inače nisam sklona pretjeranom dramatiziranju. Ne volim glumiti žrtvu i ne dopuštam si da to budem, nikada, ni po koju cijenu. Obično nisam sama sebi najvažnija, no danas sam se morala posvetiti onome što je u meni. Bilo je nužno. Svađala sam se beskrajno dugo s nekim za koga sam vjerovala da odavno nije na mojoj strani. Punih sam sat vremena sjedila buljeći u prokleti mobitel. Napisala bih poruku, pa je izbrisala. I tako u nedogled. Sve dok mi slane kapi nisu zamaglile pogled. Opet sam plakala zbog njega, ni sama ne znam po koji put. On nije svjestan većine mojih suza. Od njih ga je uvijek hvatala panika iako sam vrlo rijetko plakala pred njim. Ovaj put ne plačem zato jer ga silno želim pored sebe. Danas plačem jer me boli činjenica da nije kraj kad je kraj, i da se još puno duže od kraja vrtimo oko istih stvari, prikeljeni nekim super ljepilom za jedan te isti komad tla. Kolike sam samo dane potratila radeći popis «za i protiv», i mrzila sam ga nakon toga. Mrzila sam ga do boli. Mrzila sam ga do suza. I koliko god bijesna bila na kraju sam uvijek, svjesno ili nesvjesno, sasvim svejedno, uspjela tiho prozboriti: «Volim te». I u tim trenucima nisam znala tko sam. Sada znam. Ja sam porculanska lutka u staklenoj kutiji. Kutiji koju nitko nije uspio razbiti u sitan prah čitave 22 godine. On je bio najbliži tome. Staklo je već napuklo kada je otišao. Ja sam danima osjećala kraj, ali nisam si imala snage priznati takvo što. Pronalazila sam izgovore za sve i svašta. Krivila malo njega, pa malo sebe, a onda bih nam sve oprostila. Bila sam glupa ženturača. Naivna i slijepa. A pred kraj nas dvoje više nismo znali razgovarati, kao da smo se jednostavno potrošili. Sada sam i ja toga i više nego svjesna. Trebalo mi je puno duže od njega da to shvatim. Ja sam imala volje potruditi se oko nas. No, na kraju smo ipak, pardon, na kraju nas je ipak odbacio kao staru krpu. Voljela bih da mi je tada umjesto onog «nije da te ne volim» rekao «mrzim te». No, od tada je prošlo nešto više od 900 dana. I više ništa nije isto. Ja imam osjećaj kao da živim neki drugi život. Život u kojem fale bitni ljudi. Život koji me je promijenio. I mislila sam da mi više nije stalo. Često nisam pronalazila razlog ni da popričam s njim. Ali onda sam ga ugledala u tramvajskoj gužvi. On nije znao da ga gledam. Pritajila sam se. I ugledala tugu u njegovim očima. Nisam željela da me dirne. Jer, tuđe su me tuge uvijek dirale. Mislila sam na neke nove ljude u svom životu. I na one koji tek trebaju doći. Voljela bih da nova prijateljstva mirišu na jagode i Mon Cheri. Kada mi je prišao, toga dana u tramvaju, odlučio je sakriti tugu. Smetnuo je s uma da sam ja tu tugu vidjela u njegovim očima davno prije i da znam koje su mu veličine zjenice kada je tužan. Ali, mene se više ne tiču njegove tuge, baš kao što se njega ne tiče moja bol. Valjda… Jer eto, danas su me obavijestili kako njega jako zanima s kime se ja trenutno družim. On jadan nakon dvije i pol godine ima osjećaj da ja njega izbjegavam. Brine ga da li se ja ljutim. E, pa rano se sjetio. Boli me sve to. Prokleto me boli jer nemam pojma kako se usuđuje spomenuti moje ime nakon svega. Pa pobogu, prošlo je previše vremena da bismo započeli neku novu igru. Nisam sigurna da li se više uopće sjećam pravila. A ako se igra po nekim novim pravilima, nisam sigurna želim li je naučiti. Ja više ne znam s njim. Najiskrenije. Ne volim nedorečenosti. I mrzim se što ponovo tratim svoje vrijeme razmišljajući o njemu, jer svjesna sam toga da me pusto piskaranje neće nikamo odvesti. Ali, sanjala sam kako mu neka druga kuha juhu i boljelo me ( bolesno ). Nas dvoje imamo ogromnu tajnu. Naime, on je znao biti i nježan i pristojan i drag. Znao je od običnog izlaska u zadimljenu birtiju načiniti izlazak iz snova. Volio me nositi noću pustim ulicama i tada sam se smijala kao nikada u životu. On je želio da se osjećam kao princeza. A meni je sve to bilo smiješno i glupo. Znao me je rastopiti i natjerati me da drhtim. Znao je izmamiti moj osmjeh, moju nježnost. Možda ga nisam voljela onako kako je on to želio, ali voljela sam ga onako kako su me naučili. I vjerovala sam da je tako najbolje. I voljela sam ono što sam ja upoznala, a ne ono što su upoznali drugi. Nas dvoje imamo tajnu veću i od ove. On nije bio tu kada sam se ja trgala na komade. Nije bio tu kada sam se ponovo pokušala skeljiti. Nije me imao snage ni zagrliti kada mi je zagrljaj bio potreban. Oprostila sam mu, ali nisam zaboravila da sam jednom bila jako tužna, očajna i bespomoćna, da sam gubila dio sebe, a njemu je tada bilo jedino bitno pokazati kako je njegova bol veća od moje. Umalo da mi je uskratio pravo i na suze. A i sam je plakao poput malog djeteta. Svjesna sam da će mu vjerojatno još dugo uspijevati uzdrmati moj mir. Htio on to ili ne. Htjela ja to ili ne. Jer previše toga podsjeća na sreću. Previše toga podsjeća na bol. Bitno je da on nikada ne sazna kako ja ipak ponekad mislim na njega. I kako mu unatoč svemu želim sreću. Želim mu tople ruke, miris doma, zvuk dječjeg trčkaranja. Želim da bude sretan s nekom drugom ženom. Sa ženom koja će vještije pokazati svoje osjećaje i koja neće biti zatvorena u staklenoj kutiji poput mene. A ja? Možda i mene uspije zavoljeti netko koga ću ja moći nazvati savršenim. I možda uspije razbiti tu moju kutiju i pustiti me u neki bolji svijet da dišem punim plućima. |