Jaskanski vinopijski treking 2012.

Ljeto je polako iza nas.
Kroz srpanj sam odmarao koljena i jedina fizička aktivnost bilo je plivanje.
U kolovozu sam planirao odlazak na Durmitor u trekerski kamp i na Durmitorski treking ali sve se izjalovilo nakon što sam palcem desne noge opaučio u čvrsti dalmatinski krš i produžio prisilno mirovanje za još par tjedana.

To je značilo da ću preko 2 mjeseca biti bez trekinga i cjelokupnog muvinga koji ide uz to, što je stvarno previše za jednog novopečenog ovisnika.

Jaskanski vinski trek je tek u rujnu i krajem kolovoza konačno sam počeo s laganim trčkaranjem. Taman kad sam se osposobio da pretrčim 8km u komadu opet nevolja. Tetiva, ili šta se već nalazi u listu desne potkoljenice, zategla se u zao čas. Ovaj put sam ipak pametniji nego prije par mjeseci kad mi se isto desilo u lijevoj nozi i ne ignoriram bol nego prestajem s bilo kakvim trčanjem.
Pokušao sam opet s treningom tjedan dana uoči Jaske ali nakon samo 2km opet sam nanjušio što se sprema i odlučio u preostale dane do utrke samo hodati.

I konačno, dan trekinga, najljepši dan u mjesecu za svakog mojeg supatnika. Budilica zvoni u 7 ali je stavljam na ignore i ustajem u pol 8. Vadim vodu iz škrinje, sendviče iz frižidera, spremam stvari i napuštam usnule ukućane. Svanuo je divan sunčan dan i vožnja će biti užitak. Aha, kako da ne. Do obilaznice još kako tako ali po obilaznici do naplatnih kućica pretvaram se u kocku leda. Srećom u koferu vozim duks od Šprice Budinšćaka koji je svojedobno ostao kod mene u autu još na Mosor Grebbeningu. Znao sam da nije bez vraga to što je nekoliko prethodnih pokušaja primopredaje duksa propalo pod čudnim okolnostima.
Navlačim ga ispod jakne i sretno nastavljam autocestom. Sad pak upadam u maglu. Opet se smrzavam, vizir mi je potpuno orošen sitnim kapljicama i odlučujem izaći na prvom izlazu umjesto na drugom. Na staroj karlovačkoj sve je puno traktora koji usporavaju promet i sad već opasno dovodim u pitanje dolazak do 8:45 do kad traju prijave. Vozim manijakalno pretičući i gdje smijem i gdje ne smijem i dolazim točno u sekundu.

Vežem konja i jurim na prijave, naravno red za škropec i čistak ne postoji ali je zato kobasica na štandu za gemišt kategoriju. Živio onaj ko je smislio ovak dobre nazive pojedinih kategorija. Čekam u redu i grijem se kao gušter u punoj opremi na još uvijek jutarnjem suncu. Svako malo prilaze mi pripadnici trekerske braće i veselo se pozdravljamo. Što bi rekao Tomson, prijatelji često mislim na vas.
Red se pomiče sporo i gledam koji q... to rade kad vidim da nekima dijele i karte utrke. Karte? Hm, a di su moje karte? O Sveti Jebem pa ja sam karte ostavio doma na trosjedu dok sam ih sinoć do kasno u noć izučavao i uspoređivao s google mapsom.
Koji tenkre majko mila, sva sreća da sam u petak popodne jurio do Iglua po Smandovu kartu Samoborskog gorja koja je također ostala doma.

Ništa, dolazim na red i molim Andrijanu da mi svakako da jednu od svega nekoliko preostalih karata.
Karta je tak-tak i odlazim u šator da si je malo dopunim uz pomoć velike karte. A u šatoru brate mili svakojakih delicija . Opskrbljujem organizam ukusnim specijalitetima te ipak zadovoljan odlazim na presvlačenje. Živjeli organizatori i organizirali treking još 100 godina, ma šta 100? Bar 80. Jebo sad kartu i sve ostalo kad se ovak fino najedeš i napojiš.

U punoj trekerskoj spremi očekujem start i slušam uputstva na razgovjetnom razglasu što nije uvijek slučaj. Koljena i list desne noge sam namazao voltarenom, navukao steznike, popio Red Bull (hvala sponzori) i što se mene tiče utrka može početi.
Taktika za danas je… da nema taktike, idem dokle ide pa šta bude.
Start.
Trčimo čoporativno i podjebavamo jednog iskusnog trekera koji je od ultre preko planinarske završio u jogging kategoriji. Znamo da je to zbog činjenice da je ovaj put poveo ženu ali ko mu je kriv zbog toga.

Što smo bliže KT-1 (tj. 11 na karti) sve je više trekera koji trče kontra nas. To je vodeća ekipa ali mi nije jasno zašto nisu presjekli kroz šumu nego idu okolnim putem. Dobivam naljepnicu na živoj kontroli i odlučujem kratiti kroz šumu. Neuspješno, šuma je na tom dijelu neprohodna i izlazim van. Pri izlasku srećem Žanu, trekersku zafrkanticu koja mi se želi pridružiti u probijanju kroz šumu. Nalazimo jedan puteljak i krećemo u proboj. U početku je prohodno ali što ulazimo dublje šikara je sve veća. Postaje mi neugodno što sam nas doveo u tešku situaciju ali Žana ne jebe živu silu i probija se kao da je autoput u pitanju. Sad mi je neugodno što sam se ponio ko papak i dozvolio da mi žensko krči put.

Konačno izbijamo na čistinu ali onda nailazimo na potok. Bio sam siguran da je uslijed sveopće suše i on presušio ali vode ima taman tolko da ga se ne može prijeći a da ne smočiš noge. Nailazimo ipak na jedno mjesto gdje kamen posred potoka omogućuje siguran prijelaz ali partnerica mi se žali da nije baš tako krakata. Brzo ubacujem u potok nekakav komad betona koji se tamo našao, pružam joj ruku i evo je preko. Čini se da smo dobar par i da ćemo ovu utrku odraditi u tandemu. Nemam pojma čime sam zaslužio da većinu trekova provedem u društvu zgodnih cura i dobrih trekerica ali izgleda da je moja sretna zvijezda opet zasjala.
Penjemo se do glavne ceste i pitamo nekog lokalca gdje je skretanje za sv. Pavla. Njegove se riječi poklapaju s onim što sam čuo na tehničkom sastanku prije starta i nastavljamo do kapelice kod koje skrećemo uz brijeg na makadam.

Predivni krajolici i bujni vinogradi prolaze mimo nas i ubrzo stižemo na KT-2 (tj. 9 na karti ), crkve sv. Pavla gdje pristižu i drugi trekeri iz raznih smjerova. Uštedjeli smo oko 1km. Po prvi put da mi je tako nešto uspjelo jer inače obično zalutam pri takvim pokušajima. Zato odlučujemo prečicom i prema idućoj kontroli. Prečica vodi groz užasan gustiš ali se nekako probijamo komentirajući kako je ovo pičkin dim nakon što čovjek prođe određene dijelove pod makijom kao što je bilo na Pašmanu ili pri spuštanju s Omiške Dinare. Izbijamo na puteljak koji vodi prema Bresnici, brežuljku iza kojeg je Lokošin dol, selo odakle vodi put prema KT-3 (tj. 8, grrr).
Lokošin dol ću još dugo pamtiti jer su nas lokalci s Bresnice uputili kroz jedan vinograd prema cesti usput zaboravivši napomenut da je iza vinograda dobar komad neprohodne šikare . Trnje i nekakve lijane režu me gdje stignu i proklinjem trenutak kad sam Jaskanske nedođije prozvao pičkinim dimom. Izlazimo na cestu i psujući treking ligu nastavljamo dalje. Kartu gotovo i ne koristimo jer sam večer prije sve ovo snimio u glavi i hodajući kroz jesenje vinograde pozdravljamo vrijedne berače grožđa koji nas upućuju do sv. Franje tj. KT-3, tj. 8, jel. Ispred crkve odbor za doček nudi okrjepu. Prvo eksam cedevitu a zatim gemišt . Žana mi sprema još jedan putni i nastavljamo dalje.
Stižemo u Prilipje, selo iz kojeg vodi put do slapa Sopot. Ovdje je cijeli rašomon tih cestica a kombinacija vrelog Sunca, umora i gemišta ne dozvoljava mi da se potrudim i pogledam kartu nego hvatamo neku skupinu koja izgleda zna gdje smo. Ispalo je da smo fulali markirani put ali smo slučajno opet skratili, samo što ne znamo točno gdje smo i samo zahvaljujući dobrim ušima nalazimo slap Sopot. Ne znam šta bi bilo da je presušio i da ga nismo čuli, vjerojatno bi nas GSS-ovci još i danas tražili. Uz malo vrzmanja oko slapišta nalazimo stazu koja vodi do sljedeće kontrole – izvorište Gola voda. Nismo baš ziher da je to pravi put sve dok ne nailazimo na skretanje koje vodi na Japetić a na koje ćemo se morati vratiti nakon što cvikamo kontrolu na KT-4. Ne znam kako je to uspjelo organizatoru ali ovaj put je KT-4 stvarno KT-4. Valjda neko iz organizacije nije pazio.
Na izvorištu nas čekaju hladna voda (kako i dolikuje imenu), banane i naranče. Gembač sam ovaj put preskočio jer nas čeka fini uspon.
Vraćamo se na ono skretanje i pičimo put Japetića. Žana me nagovara da hodam ispred ali je uvjeravam da je za brzinu naše male skupine bolje da ona hoda ispred mene. Svejedno posustajem i spašava me Enervit čokoladica koju mi pruža moja supatnica. Spuštamo se prema Velikim vratima i srećemo Baticu. On je potpuno prolupao i trči kontra nas toliko brzo da mu nismo stigli ni objasnit da je zalutao. E, budalet'ne. Spuštanje postaje sve strmije i povremeno se javlja lijevo koljeno. Nije to ona stara dobra bol koja tjera na vrištanje nego više onak, kao znak upozorenja. Na vratima uzimao čik pauzu i počinjemo uspon za Japetić. Srećemo još par ludih ultraša koji trče kontra nas i raspituju se ko je sve i koliko ispred njih.
Uspon nije težak ali ja sam umoran i ne mogu pratiti Žanin tempo. Koji neugodnjak buraz kad te žensko šije na ovakvom usponiću.
Uz jedan mali fulanac ipak napokon dolazimo i do željezne piramide na Japetiću – KT-5 (na karti 7).


Vraćamo se prema planinarskom domu i konačno sjedamo na cugu. Smisao treking utrka je da se iscrpiš ko konj i onda sjedneš na hladno pivo. Ili vruću rakiju, zavisi od godišnjeg doba. Popio sam bogzna koliko pive u životu ali pojma nemam ni kad ni gdje. Ove trekerske zato točno pamtim svaku, koje vrste je bila, koliko je bila hladna, kako je klizila niz grlo…



Proučavamo malo kartu i počinjemo spuštanje niz strminu. Naravno, koljeno mi govori da ne želi nizbrdo. Koji sam ja jebeni treker, uzbrdo ne mogu jer nemam konde, nizbrdo ne mogu jer me jebu koljena. Bolje da sam se bavio šahom.
Žana opet ide naprijed a ja se koristim nekim smiješnim načinom hoda pri kojem ne savijam koljeno nego idem poput pijanog pingvina. John Cleese bi mi momentalno dodijelio rukovodeću funkciju u svom ministarstvu smiješnog hodanja.



Srećom, strmina se razblažuje i dokopavamo se makadama. Žana me potiče na trčkaranje što mi nije teško jer sam pod dojmom hladne pive s Japetića i uskoro se približavamo prvim kućama. Stiže nas Paliskina žena Elena koju nismo vidjeli još od druge kontrole. Veli da nije htjela za nama kroz šikaru pa je zalutala negdje u Jaskanskim vinogradima.
I tako u troje, malo trčeći malo hodajući, stižemo do KT-10 Vinarije Šoškić. Tamo srećem Maju koja mi odmah slaže gembač jer vidi očaj na umornom licu. Popio sam ga u jednom gutljaju iz one velike plastične čaše . Poziramo još malo fotografu (btw.di su te fotke???) i nastavljamo dalje. Uz raspitivanje kod lokalaca trčimo prema zadnjoj kontroli (KT-12 na karti), Vinariji Kolarić. Putem srećemo dr. Luku, lika koji nas je vukao do kontrole na Gladnoj vodi ali nas je kasnije ostavio. Jebote koliko ima tih medicinara po trekinzima. Stižemo do vinarije a tamo šok, nema gemišta.
Sad sam već i gladan i žedan i umoran. Debelo smo premašili 25km koliko je pisalo da traje gemišt kategorija i na koliko sam se baždario. Vadim brusnice iz ruksaka i nudim ostale. Nitko neće jer su mi već odmaglili 30-ak metara. Pola trpam u usta a pola mi se prosipa uokolo. Sve više zaostajem, kadli ekipica skreće u šumu. Pa neće valjda slijediti uputstva i umjesto da cestom dođemo do kraja , krivudati kroz šumu. Žana me ipak čeka i hrabri. Prvi put da doživim kako neko uporno čeka najsporije. Nagovaram je da idemo cestom ali voljni moment mi je na nuli i ipak pristajem da idemo kroz šumu. No ni tu nije kraj muci. Žana veli da moramo trčati. Kakvo te trčanje spopalo ženo božja , pokušavam izustiti ali umjesto prepirke nalazim sebe kako trčim po šumskoj stazi Gović lige. Ne osjećam više ništa. Koljeno me ne boli, list desne noge ne zateže, nisam ni gladan ni žedan, ništa…
Pri izlasku na cestu prestižemo Luku, on je pukao i više ne može. Tak ti i treba kad si nas dva put ostavljao same. Ulazimo u cilj, na razglasu nas najavljuju kao još jedan par. Zanimljiva ideja.
Grlim Žanu i zahvaljujem na svemu. Iza svakog uspješnog muškarca zapravo stoji žena, to je neosporna činjenica. Da je bilo po mome još bih pio pivo na Japetiću ili vino kod Šoškića.



Zato sada pijem pivicu u cilju i čestitam Mojmiru na još jednoj pobjedi. Sretno se presvlačim jer nemam nikakvih posebnih bolova i stajem u red za lazanje. Lazanje fino mirišu i tražim duplu porciju ali mi ne daju.
Bagra.

Rezultati, pobjednici... ne znam točno, može se vidjet na službenim stranicama.
Što se mene tiče pobjednik je svako ko dođe do cilja. Bilježim, dakle, još jednu pobjedu.
Jednog dana kad budem na postolju okrenut ću ploču.

Gledam kilometražu. 31km. Znači zaračunali su nam 22% PDV-a.
Dobro da u Jaski ne znaju da je život u međuvremenu poskupio

I love this game.