Čuđenje normalnome
Idete ujutro na posao, izađete van stana, krenete prema tramvajskoj stanici, vidite puno ljudi, vidite tramvaj. Je li vam nešto čudno u ovoj prići. Pa ako ste netko tko je odrastao u normalnim velegradu nije. Čak ako ste rođeni i manjem gradu, možda vam je tramvaj malo stran, ali opet.
Naime došao mi je prijatelj iz Južne Afrike u posjetu, ovdje u Njemačku i ovo mu je prvi posjet Europi. Iako sam već pisao koliko recimo netko doma neke stvari uzima zdravo za gotovo, kao mogućnost da možete hodati kud želite, bez da se bojite za svoj život.
Naime ovaj vikend samo otišli u Amsterdam, (post samo o tome kad dobijem slike, znači kasnije ovaj tjedan), što je možda ipak bilo previše za njega. Kad stavite odraslog muškarca u Amsterdam, uobičajeno ima onaj isti pogledu u očima kao kad stavite klinca sa novčanicom od 50kn ispred ogromnog izbora slatkiša, hihihih. Međutim on je stvarno bio puno više uzbuđen sa činjenicom da bio okružen hrpom ljudi. Da je iskusio kako je to voziti se javnim transportom. Doslovce je rekao da kad smo gledali film sa scenom kolodvora i lika koji izlazi van vlaka " ah sad i ja znam kako se taj tip osjeća".
Iako je ponekad to uzbuđenje preraslo u opterećenje. Naime nevjerojatno je koliko su recimo ljudi tamo kondicionirani da reagiraju na određeni naći u određenim situacijama. Točno se moglo vidjeti koliko je recimo bio van svog elementa kad smo se jučer šetali Dusseldorfom jednom manjom ulicom gdje nije bilo nikog. Doslovce je izgledao kao neka zvijer koja je stjerana u kut. Tamo raditi nešto takvo je stvarno nezamislivo, te će vam svatko savjetovati da to ne radite. Naravno nisu ni svi ljudi isti, ni sva mjesta u JAR-u ista, ali većina ipak je.
Bio sam tamo godinu dana, te znam zbog čega je to tako, ali nisam stvarno mislio da je to tako duboko u njima. Ista stvar je bila sa recimo količinom ljudi oko nas kad bi se šetali nekim dijelovima koji je bio užasno popunjen ljudima.
Ipak nakon dva dana se konačno opustio i priznao da koliko je lijepo da recimo možemo otići sa mjesta na mjesto pješice ili javnim prijevozom.
Tako da sam uvijek govorio da puno ljudi sere o nekim stvarima a nisu se nikad maknuli van svojeg okruženja. Mislim promislite malo, prije nego se počnete žaliti kao je danas možda neka stvar skuplja kunu, jer iskreno neke stvari se uzimaju toliko zdravo za gotovo, da uopće nema te osjećaj koliko su neke jednostavne stvari vrijedne.
P.S.
Pozdrav iz Dusseldorfa.
29.11.2010. u 09:55 sati | 8 Komentara | Print | Link | Na vrh
Striptiz
Kako da počnem ovaj post. Možda sa napomenom da neće biti nikakvih golišavih slika u ovome postu. Pa ako tražite to, slobodno se okrenite. Mislim nije teško, odite na google i nađite gole žene. Ja ću danas više pisati o meni fenomenalno nerazumljivom konceptu striptiza. Zašto nerazumljivome. Evo da objasnim.
Iskreno bio sam u striptiz barovima samo u JAR-u i Vegasu. Iako je svaki bio za sebe iskustvo, svode se na istu stvar. Naime u JAR-u sam posjetio striptiz lanac zvan Teasers. Lanac? Što recimo povezujete sa nekim poslom koji ima lanac. Savršeni primjer je recimo McDonalds. Po meni to znači da je svaki isti i da nema zabune da je neki bolji od nekog drugog. Sad što se tiče kvaliteti, ovaj lanac bi kategorizirao kao striptiz klub za mase. Radnike i ostale smrtnike. Konzultanti su isto uključeni u ovu grupu. Vegas je bio ista priča, ali Vegas kao Vegas, razlika je samo bila u posluzi. Naime tamo nas je neki tip zaustavio u kasinu, i sredio nam ogromnu limuzinu, poveo nas tamo u njoj, sredio upad, koji smo i tako morali platit.
Sad žene, ahh žene. I u jednom i drugom klubu su žene bile, pa ono prosječne striptizete. Znate, ono što recimo vidite u nekom mutnom striptiz baru u nekom lošem dijelu nekog zabačenog američkog grada. Sve u svemu nisu u top kvaliteti, nisu neke uber uber žene. Evo primjer:
Uđemo u striptiz bar, dođe prva striptizeta do nas, mi nju pitamo kako se zove, ona veli Roxi (već smo ovdje počeli umirati od smijeha), kao radim ovdje da prehranim svoje dijete, ja sam inače samohrana majka. Iskreno tako je i izgledala. Mislim, halooo. Osjećao sam se kao da sam upao u neki film.
Dok su u JAR-u većina striptizeta bile neke istočne Europljanke, u Vegasu su većina bile Azijatkinje.
Uglavnom, nakon ovog malo uvoda, da objasnim zašto mi nije shvatljiv princip striptiza. Sve se svodi na pitanje zašto muški idu u striptiz bar. Je li zbog zabave, je li zbog toga da vide uživo "zgodne" gole žene, je li zbog nečeg trećeg ili?
Po meni svi razlozi što ne uključuju zabavu, jednostavno nemaju smisla.
Dođemo u JAR i recimo par skupina ljudi koji se zabavljaju, dok u par kutova sjede tipovi i troše hrpu hrpu para na ženu koja mu sjedi u krilu ili pleše na stolu pokraj njega. Njezin posao je da njoj mu se nabacuje zapaljuje ga itd. Ja jednostavno to ne kužim. Što možete dobiti od toga. Odete u striptiz klub sami, i tamo vas se žene trljaju po svim živim dijelovima tijela, a vi ih u 99% slučajeva čak niti ne možete dirati. Tri pjesme prestanu žena prestane plesati, ode. Što vama nakon toga ostaje. Užitak. Ne vjerujem. Po meni ostaje samo frustracija. Em ste napaljeni, em želite još ali sve u svemu, sve to ne vodi k ničemu. Razumio bi da kasnije ode sa tom striptizetom negdje i da se puknu, ali to se u realnosti ne dešava. Je li ti ljudi zatim dođu kući i onda prasnu žene, koje garant imaju. Iako možda ih ne kužim jer nisam u njihovim cipelama. Možda je to bolje, nego biti doma i gledati svoju ženu. Sve u svemu ovo bih usporedio sa da se mazite sa curom cijelu večer očekujete sad će ona prava stvar i onda ona veli, e sad moram doma. Užas.
Druga strana je kad odete u striptiz klub sa muškim društvom, za bilo koji razlog, rođendan, neki poslovni sastanak ,ili samo jednostavne zabava. Iskreno ovih dva puta što sam bio u klubu je bilo zakon. Nisam se nasmijao kao nikad u životu. Em ste pripiti, em vam uljetavaju gole žene sa preludim spikama, svaka nastrojena na samo vaše pare.
Evo jednog scenarija:
Unajmimo nas 4 (bilo to u JAR-u) curu, u ovome slučaju da pleše na stolu za kojim sjedimo. Ja i jedan kolega imali naočale. Pleše cura, saginje se dira svakog malo, kad se sagne prema njemu, skine mu naočale i počne se sa njima igrati. Sve je bilo seksi dok ih nije uzela i počela ih trljati po pici. Da ste vidjeli njegovo lice kad mu je vratila naočale. Nije ih stavio na glavu cijelu večer. Mi ostali smo popadali sa stolaca od smijeha. Naravno svoje naočale sam sakrio brzinom munje. Ako idete u striptiz klub, možete primijeti jednu stvar. Dok žene u tim klubovima vrište kao nikad u životu, od muških nećete ćuti niti jedan jedini zvuk. Svi su ozbiljni kad se pleše da je to neozbiljno. Ne znam što pokušavamo, ali kao brijem da svaki pokazuje da je on coool i da to njega uopće ne dira. Sve u svemu ludo smiješno. Plus kad ste u društvu dolazi ona muška gadost na površinu i možete se bez beda srati kako je ova loša daj mi ovu, ili onu ili onu treću. Svaki muški san. Pokazati se da možeš birati između više žena pred ostalim muškima. Neprocjenjivo. I naravno još uvijek dobite onaj dio sa napaljivanjem.
Zaključak je da bi sa društvom bi uvijek i bez otišao u striptiz bar, jer je uvijek zakon (iako desilo se da postoje ljudi koji i tu zabavu mogu pokvariti). Ali sam nikad pa ni onda. Radije ostati doma i gledati ponjavu. Čak ako i samo gledate ples na podiju, ja stvarno ne vidim razliku između toga i da gledate nešto na TV-u.
P.S.
Pozdrav iz hladne Njemačke
17.11.2010. u 10:03 sati | 5 Komentara | Print | Link | Na vrh
