pjesak u gaćama

Mozambik

Glupi squash, nisam se zagrijao kako spada i skoro si sjebao gležanj. Samo da malo izbacim frustraciju van. Ali tješi me činjenica da idem kući doma za tjedan dana, tj. manje, za tri dana. Iako samo na kratko. Mrzim ići kuci sam na tjedan dana, ali ovaj put moram. Jedan od najboljih frendova mi se ženi.

Da nastavim na prijašnji post.
Naime nakon svih dilema i šokova na granici, ušli smo u zemlju. Prvo što me iznenadilo je portugalski jezik. Naime iako ne znam niti Španjolski ni Portugalski, osim iz sapunica koje sam obilno pratio kasnih 90-ih (kao i većina muškaraca koje sam znao tada, da se razumijemo, hehehehe), bilo je lijepo čuti neki drugi europski jezik. Iako kad sam sad vidio što sam napisao se osjećam glupo, jer ovdje svi pričaju engleski, ali engleski sam davno davno prestao smatrati stranim jezikom. Ponekad se i ulovim da mi koja engleska riječ pobjegne kad pričam sa mamom.

Odlučili smo otići u glavni grad Maputo, te imati doručak na plaži. Iako prvih pola sata do grada ne možete dobiti nikakav osjećaj o zemlji, ali baš nikakav. Za to ima jednostavan razlog.
Naime između granice i glavnog grada nema ništa, ali ama baš ništa. Sve jedna velika ravnica, sa zelenilom i drvećem dokle god pogled seže. Ovo čak nisu ni neke obradive površine, već samo ogromni komad zemlje. Pokoja kučica svakih 10km, ali opet ne sve u svemu ništa. Čuo sam da poneki granični prijelazi čak nemaju asfaltne ceste.

Samo da napomenem jednu stvar. Naime moj dojmovi zemlje se sastoje od onog što sam vidio, a vidio sam samo mali dio, te o stvarima koje sam čuo od kolega, a budući da su svi bijelci, postoji određena nostalgija za dobom prije nego su se crnci izborili za samostalnost.

Kako se približavate glavnome gradu, tako dobivate sliku koja nije previše drugačija od recimo Johanesburga.

Kompletni nered van grada. Iako ovdje taj nered, tj. nije nered, već samo siromaštvo i neimaština, se proteže puno duže. U biti pomislio sam više puta da je ovo samo neki mali gradić koji se nalijepio na glavni grad. Međutim nažalost bio sam u krivu. To je bio glavni grad.

Ipak da stvari ne budu tako crne, nakon nekog vremena vidjeli smo centar grada sa visokim zgradama kako se približava sve više i više.
Međutim kako smo stigli tamo ne mogu reći da su mi nade porasle.

Napominjem nisam vidio cijeli grad, međutim dojmovi su bili kao da su ovdje živjeli Portugalci, što se jako lijepo vidi po arhitekturi nekih starijih zgrada. I kao da se tada desila neka katastrofa i svi su izginuli i nakon nekog vremena su se ovdje naselilo lokalno stanovništvo. Uz samu cestu koja ide uz obalu i koja je bila očito jedna od ljepših dijelova, ima puno malih dućana koji su izgorjeli, većina starijih fasada propada, i iako se može nazrijeti njihova ljepota, sad je nestala.
Sama činjenica da su kolege imali onaj uzdah nostalgije, prisjećajući se kako je ova zemlja bila top turistička destinacija, te kako je ovo mjesto bilo lijepo.
Međutim neopravdano je to govorit kad je praktički sva ta ljepota dignuta garant na leđima crnačke populacije koja je radila za bijelačku rasu. Ipak uz sve to nekako je šteta da sve to propada. Jer crnci su ovdje Portugalci. I jezik i kultura i sve, tako da su mogli to očuvati.

Ipak u obranu zemlja je bila izvor puno nevolja, ratovi za neovisnost, pa bune i sve ostalo je samo uzrokovalo padu.

Ako pogledate grb, ne možete ne vidjeti komunizam u njoj. Čuo sam da je SSSR isporučivao velike količine starog oružja u nadi da će se konvertirati na komunizam. .

Ipak

kad vidite ovakve prizore sve je nekako bolje. Ali opet, totalno drugačije od onog što sam naviknuti. Sve prazno, nekako neodržavano, prljavije, totalno beživotno, iako se u pozadini radio veliki Radison hotel.

Kao što sam rekao vidi se da je populacija ovdje Portugalska, nekako je sve lijepo opušteno, počne se raditi kasno. Naime nismo mogli naći mjesto za doručak. Nakon što nas je neki Južno Afrikanac pozvao u svoj kafić na doručak.

Pogled sa njegove terase.

Ovako izgleda piva iz Mozambika. I ima okus kao i sve ostale, hehehehehehe.

Kao što je bilo napomenuto od strane čitatelja prošli post, muzika, hrana, pogotovo morska je ovdje božanstvena. A i sam sam bio upozoren da ne mogu ipak stvoriti sliku zemlje samo na osnovi onog što sam vidio, ne mogu pobiječi činjenici, da je ovo predivna zemlja (kao i većina Afričkih ) koja ima brdo neiskorištenog potencijala, samo što eto on stoji tamo negdje iza hrpe smeća neiskorišten propadajući i trunući.

Planiramo još jedan posjet, malo više usmjeren prema turistički ljepšem sjeveru, pa ćemo vidjeti.

P.S.
Pozdrav iz sunčane Pretorije.

18.05.2010. u 10:05 sati | 12 Komentara | Print | Link | Na vrh

Granični prijelaz Južna Afrika - Mozambik

Još 30 dana do početka svjetskog nogometnog prvenstva. Dok za neke to znaci nešto, za Hrvate ništa, jer se eto nismo kvalificirali, za većinu ljudi u JAR-u znači još 30 dana do kraja svih mogućih rokova, tako da se pritiska na poslu povećava sa svakim danom.
Ovaj post je trebao biti nastavak posjeta Nelspruitu, ali eto ,odlučio sam ga odvojiti.

Naime zahvaljujući kolegama, koji su me odlučili povesti sa sobom, moralo se napraviti neko testiranje, posjetio sam Mozambik. Otišli smo autom.
Prvo da velim da je ambasada u Pretoriji bila sve ono što obično nisu, od neke pomoći. Kako puno putujem imao sam posla sa puno različitih ambasada, upoznao puno dobrih ljudi iz te branše, čak i nekoliko veleposlanika. Međutim, ovdje nisu bili od pomoći. Naime saznao sam na stranicama mvpei da moram imati vizu za Mozambik, iako nisam znao je li nju moguće kupiti na granici ili moram imati neku kompliciraniju vizu.
Kad sam nazvao babu, nakon pola sata snimljenog glasa, dobio čovjeka, koji nije znao svoj posao. Na, pitanje je li trebam vizu, bio upućen na web stranice ministarstva. Pobogu ako radiš taj posao, oda se bar informiraj. Kad sam lijepo rekao da nisam glup i pogledao sam je li trebam vizu, ali me zanima kakvu trebam, rekla je da nazovem ambasadu Mozambika. A lijepo piše na stranicama da ambasada u Pretoriji pokriva to područje. Očito sam nju izvukao van neke kave.

Budući da nisam nazvao ambasadu Mozambika, odlučio sam riskirati. Plan je bio otići na granicu, ako mogu ući super, ako ne, pa nešto ćemo smisliti. Švercanje, ili potplaćivanje je bilo isto u planu. Ovo vam već nagovještava stanje o mjerama sigurnosti.

Kako smo se približavali granici, tako sam sve više bio u čudu. Iako uvijek putujem avionom pa tamo su stvari organiziranije, ali ipak. Dragi bože, nisam nikad vidio luđi i neorganiziraniji granični prolaz.

Ovo je 100 metara prije same granice. Granica nema trake kao doma, ili čak neki točan graničan prijelaz. Sve je nekako stopljeno sa svime. Oko granice ima masa ljudi koji izgledaju kao da žive, rade, koriste granični prijelaz. Ljudi prolaze prijeko sa autima, pješice, hrpa ljudi na kamionu, ludooo.

Nakon što se parkirate da odete poštambiljati putovnicu (što je već čudno) opkoli vas oko 100 crnaca, takozvanih fixera. To su ljudi koji koriste glupavije turiste da bi zaradili pare. Naime oni će vam srediti sve stvari oko putovnice. Samo da bi to napravili, morate im masno platiti i dati putovnicu u ruke. Nakon toga se izgube u masi ljudi. Nemojte nikad nikome davati putovnicu. NE bi dao putovnicu nekome u normalnoj zemlji a kamoli nekome ovdje. Da nisam išao sa lokalcima, ne bi mi bilo svejedno, jer su poprilično agresivni i treba vam oko 10 minuta da ih se otarasite. Ignoriranje je najbolja opcija.
Kao što sam rekao granični prijelaz je pun ljudi koji ne prelaze granicu nego rade tamo. Pogotovo ljudi tipa
"gospodine uđite u ovaj red, on Vam je prazan" "gospodine evo vam olovka, vidim da se mučite", a sad pljunite 100kuna za tu informaciju. Naravno ovo nisu zaposlenici granične policije.

Bio sam upozoren da ne slikam previše, pa nemam baš previše slika.
Budući da nismo znali da li ja mogu ući, išli smo na buf. Doslovce sam došao do šaltera predao svoju putovnicu, ne znajući što će se desiti, je li će reći ništa vratite se, je li mogu kupiti vizu, je li nju uopće trebam.
Ispostavilo se da mogu kupiti vizu, koja košta oko 100kn. Cijeli proces kupnje vize, štambiljanja i svega je trajalo oko 10 minuta. Bio sam totalno iznenađen koliko je ipak efikasna sama granična policija. Kad smo ušli mislio sam da će mi trebati sati i sati da prođemo kroz sve. Znači, klasični procesi koje očekujete na graničnom prijelazu postoje i efikasni su, tako da se ne trebate bojati oko toga.

Ovo je kako izgleda granica sa druge strane. Znači ušli smo. Što je najžalosnije, nakon što smo dobili sve poštambijlano, čak i lokalci, došli do stvarne crte prijelaza, gdje nas je ljubazna djevojka sa AK47 na leđima, pitala, što imamo u autu, jel imamo što za prijaviti, bla bla. Rekli smo ne, i samo je mahnula da prođemo.
Ako niste skužili, uopće nije bitno je li imate putovnicu ili vizu, jer u konačnici nitko nije gledao dokumente. Jer vi sami dobite štambilje, prije granice, ali ako ih nitko ne pregledava, koja je svrha. Ista stvar je bila kad smo se i vraćali u JAR. Nitko vam ne gleda putovnice, tako da smo se samo mogli provoziti preko granice bez ikakvih problema.

Naravno, ne bih htio vidjeti što se desi, ako vas ulove bez toga. sljedeći post o glavnom gradu Mozambika, Maputu i moji dojmovi o njemu.

Ovako izgleda kad čekate red za pregled putovnice.

P.S.
Zahladilo. Joj kako će se turisti koji će doći na svjetsko smrzavati. Imam osjećaj da svi misle da je ovdje ljeto.
Pozdrav iz Pretorije.

13.05.2010. u 09:10 sati | 9 Komentara | Print | Link | Na vrh

Čista tenisica

Uredski posao, kao što znate i sami pretpostavljam, ili bar oni dovoljno "sretni" koji rade u uredu znaju, sjedenje je naporno. Možda sad zvučim kao nekakva pičkica koja cvili, ali kad sjedite cijeli dan, majke mi da me leđa bole više nego da stojim. Tada bi me naime boljele noge.
No, ono što sam htio pokazati sa ovim objašnjenjem je da kad ste na terenu gdje nemate nekakvih dodatnih aktivnosti, osim posla i gledanja TV-a, ili izležavanja u krevetu sa laptopom, teretana je poprilično logičan izbor.

Osim očitog efekta da mi je tijelo puno zdravije nakon što idem u teretanu, također mi oduzme određeno vrijeme, što dodatno skraćuje dan, samim time dajući osjećaj da dan prođe brže, što opet eliminira ono trulo vrijeme dana, kad ne znate što bi sa sobom. Napominjem, govorim ovo iz svojeg kuta kad ste na terenu.

Osobno nisam tip za timske sportove, tako da mi nogomet ili košarka ili nešto slično ne predstavljaju ništa u životu. Više volim ići u teretanu, tenis, biciklizam, pa čak i trčanje. Tipično muško, hehehehe. Sad razmišljam dal da velim hvala bogu ili ne. Naime, teretane ovdje, pa i u ostatku zemalja koje sam pohađao su veliki lanci teretana, poput Virgin Acitve, ili Planet Fitness. Iskreno ja bi bio prvi koji bi bio za to da neki takav lanac dođe u Hrv. Male teretane će propasti, naravno, ali i tako se otvaraju i zatvaraju poput gljiva na kiši. Prednosti ovakvih lanca je to da su teretane ogromne, mogu konkurirati nekim većim trgovačkim halama. Kompletno opremljene, sa bazenima, tuševima, squash terenima saunom, mnogo prostora i iznimno velikim brojem sprava, itd. Naravno, sve je održavano i čisto i sve u svemu, užitak. Samo su pizde bezobrazno skupe, osim ako ne uzmete godišnji paket.

Sad kad sam namljelo sve ovo, mogu konačno početi pisati ono o čemu samo htio. Ako hodate u teretanu često, još ako idete sami, dok se odmarate između serija, promatrate ljude koji rade. Tj. ja to radim. Moram priznati da obožavam kad vidim neku curu koja hoda u teretanu, te nju možete vidjeti kako se stvarno ubija ne spravama. Jednostavno mi je nekako privlačna činjenica da vidim ženu koja radi na svojem tijelu. Moram priznati da cijenim više ženu koja ima višak kila i ubija se na traci za trčanje, nego bilo koju mršavicu koja cvili da se udebljala pola grama. Ne velim da mi se takve mršavice ne sviđaju više, ali ih manje cijenim. Muški um.

I tako ja jedan dan odmaram, rastežem se kad pokraj mene prođe neki uber komad od žene. Vitka zgodna, uglavnom garant ugodna oku svakome muškarcu. Međutim ako idete u teretanu češće vidjeti ćete da ovakve žene, ne dolaze u teretanu raditi već nešto sasvim drugo. Naime žena je bila skockana kao da ide na pistu. Najnovije tenisice, obavezno žarkih boja, čiste bijele, kao da njih je izvadila iz kutije prije pola sekunde. Na licu puna bojna doza šminke, od pudera, ruža, šta je znam šta sve nije bilo na tom licu. Trenirka, nova, dijelovi koji moraju biti zategnuti, zategnuti. Kao što rekoh žena je izgledala super. I tako dođe krene ona sa trčanjem. Pokraj nje žena koja po meni ima bolje tijelo, kao isklesano od mramora, guza tvrda, ruke, lijepo oblikovane, leđa ravna. Samo da napomenem da nije nabildana, niti da mi je to lijepo, već lijepo definirano žensko tijelo, gdje je sve lijepo zategnuto i na svojem mjestu. Naravno žena pokraj šminkerice, trči već dobrih 10 minuta. Vidjeći da žena trči popriličnim tempom, šminkerica da ne izgleda lošije nabaci isti tempo. I nakon recimo dodatnih 10 minuta, moram priznati izdržala je, siđu oboje sa trake za trčanje.
E sad, dok je isklesana žena, nazvati ću nju tako, sišla zadihana i znojnija kao i šminkerica, ipak je izgledala 1000 put bolje od šminkerice.
Zašto. Pa jer je izgledala kao žena koja je trčala 20 minuta. Imala je tenisice, koje nisu bile čiste, već koje su imale određenu kilometražu, odjeću koja služi svrsi trčanja, kosu u repu. Dok je šminkerica izgledala kao da je postala žrtva obiteljskog nasilja. Sva ona šminka se doslovce rastopila, mislim da vodootporna i znojno otporna nije isto. Kosa je bila samo ne sređena, lice, napuhnuto, oči crne od maskare. Sve u svemu, ona isklesana je izgledala puno puno bolje. I naravno dok je isklesana otišla raditi drugu vježbu, šminkerica se spustila u kafić po sokić. Nije da ostali nisu znojni i umorni, ali ta žena je jednostavno izgledala smiješno.

Možda sam to samo ja, ali žene su stvarno čudne. Jer se stvarno trebaju sređivati za takve neke aktivnosti. Mislim to bi bilo kao da zidar ide na posao u odijelu. I na kraju kao što bi i zidar sa odjelom na poslu, ispala temom podsmijeha, i postigla sve ono što nije htjela. I sve samo jer je imala šminku i čiste sjajne rozne tenisice i frizuru od soma kuna. Da je imala lošije tenisice i sve ostalo, bila bi samo još jedan komad od žene koja pazi na svoje tijelo.

I onda sutra moja spremačica opere moje rukavice za teretanu tako da su izgledale kao nove nove. A toliko sam se trudio da izgledaju starije, da se vidi da idem u teretanu češće. Užas

Hehehehee, naravno izgleda da i ja idem u tamo sa nekim pripremam da bolje reprezentiram sebe. Ali ja to radim bolje, hehehehehe.

P.S.
Pozdrav iz izrazito ružne Afrike. Današnji dan može konkurirati bilo kojem ružnom danu u kišnoj Europi.