|
28.08.2008. četvrtakjeste li znali da mahune mogu biti opasne?
|
Jedna od mojih najboljih prijateljica ovdje je Renata, skoro 29-godisnja Madjarica iz Slovacke koja vec dugi niz godina zivi u Niskozemskoj. Renata je jos od mladih nogu luda za kuhanjem, a kako sama tvrdi kuhanje je opusta. Kad se navecer umorna vrati s posla, kuhanje joj predstavlja pravi uzitak. Ovo na veliku radost njene bolje polovice nizozemsko-surinamske krvi Marcela koji na veliko uziva u Renatinim kuharskim umijecima. I sama sam se puno puta uvjerila u Renatine sposobnosti: svaki put kad kod njih odemo na veceru ostanemo jednostavno bez rijeci. Cim se na televiziji pojavila najava nove emisije u kojoj se trazi najbolji hobi kuhar Nizozemske Renata se odmah prijavila. Imali su dvije predrunde: prvo su imali test poznavanja namirnica i kreativnosti u kuhinji, a nakon toga su nesto sami morali skuhati. Renata je naravno prosla obje runde i usla u finale s jos 8 drugih kandidata. Njih 9 se ukrcalo na veliki brod za krstarenje gdje su tijekom dva tjedna pod vodstvom jednog poznatog nizozemskog kuhara kuhali i medusobno se borili za sto bolji plasman. Samo jedan moze biti pobjednik, a on ce osim naslova najboljeg hobi kuhara dobiti i niz drugih nagrada. Renata ce uskoro imati svoj televizijski debi, a ja kao dobra prijateljica moram malo raditi reklamu: ako ovo cita netko tko zivi u Nizozemskoj gledajte RTL4 u utorak 2. rujna u 21.30 i navijajte za Renatu! Ja sama bas i nisam neka kuhinjska princeza. Necu umrijeti od gladi, to ne, ali kreativnost i improvizacija u kuhanju mi bas i nisu neka jaca strana, a da o pripremanju nekih kompliciranijih stvari ni ne govorim. Voljela bih nauciti bolje kuhati, ali ne znam kako to postici. Mislim da ipak trebas imati neki urodjeni talent i osjecaj za kolicinu i kombinaciju razlicitih sastojaka i zacina. Bilo kako bilo, mozda nisam veliki majstor u kuhinju, ali ja stvarno volim hranu. To nije uvijek bilo tako. Kao dijete bas i nisam bila ljubiteljica hrane. Ne sjecam se toga, ali su mi pricali da kad sam bila jako mala punih mjesec dana ama bas nista nisam htjela jesti. Morali su mi zlicu doslovno gurati u usta ne bi li bar nesto pojela. Mlijeko, a pogotovo podgrijano, sam mrzila i sjecam se da bi ga potajno prolila u sudoper kad god bi mi se za to pruzila prilika. Mrzila sam i manistru, i rizu, i gulas, i to pogotovo zbog isjeckanog mesa na kojem bi ponekad bilo malo masnoce. To mi se toliko gadilo da bi prije nego bi meso stavila usta uvijek prvo provjerila ima li na njemu kakve masnoce (moram priznati da to ponekad jos uvijek radim.......). Mrzila sam mesnu juhu, pogotovo kad bi moja pokojna baka u nju stavila punu kesu debelih spageta. Ukratko, sve sam mrzila i nisam bas bila spremna probati nesto novo. Ne znam tocno kad se situacija promijenila. Malo po malo ja sam se razvila u osobu koja jede gotovo sve, koja jedva ceka isprobati nesto novo i koja uziva u hrani. Nemam pojma kako se to dogodilo, ali ja sam se na kraju razvila u pravu gurmanku. Volim hranu, volim izaci vanka na veceru, volim na putovanju u stranoj zemlji isprobati lokalne specijalitete, isprobati nesto novo sto jos nikad nisam ni vidjela, a kamoli jela. Otkako sam u Nizozemskoj sam naucila puno toga o hrani i probala sam masu novih stvari. Ne zbog toga sto je nizozemska kuhinja jako uzbudljiva, daleko od toga. Klasicno nizozemsko jelo je komad mesa, kuhani krumpiri i kuhano povrce. Srecom u Nizozemskoj zive ljudi svih mogucih nacionalnosti, a posljedica toga je da se ovdje moze naci hrane iz svakog kutka svijeta. Zelis li mozda spanjolsku paellu, surinamski roti, meksicke tortilje ili francusku haute cuisine? Zelis li nesto grcko, japansko, marokansko, talijansko, indijsko, tajlandsko, tursko, kinesko, perzijsko, ili pitaj boga cije? To ces ovdje vjerojatno naci. Svaki put kad ides na veceru, bez obzira imas li nesto za slaviti ili tek tako zelis nesto prezalogajiti, mozes izabrati nesto drukcije. Tako smo Bart i ja prosli tjedan jeli sushi da proslavimo dugi niz godina otkad se poznajemo. A u petak smo s gore spomenutim Marcelom i Renatom bili u Maastrichtu (grad na jugu Nizozemske) i jeli u nekom restoranu s karipsko-juznoamerickom hranom. Bilo je preslasno! U Hrvatskoj je situcija sto se hrane tice susta suprotnost. Ok, mozda ne mogu govoriti za cijelu Hrvatsku. Ne znam kako je npr. u Zagrebu, ali Split je ziva tragedija. Tu i tamo neki idealist pokusa nesto novo, ali nema sanse da to uspije. Tu jos uvijek previse vlada stav ''hrvatsko je najbolje'' i ''nisam lud da to jedem!''. Ja ne kazem da hrvatsko nije dobro, nego samo da malo promjene ponekad dobro dodje. Vecina hrvatskih restorana ima isti jelovnik: par vrste odrezaka (naravni, becki, sta li), mijesano meso, meso ili riba na gradele, eventualno neka pasta, pizza, i to je to. Od zacina se, barem u Dalmaciji, koriste samo maslinovo ulje, luk i persin. Nije da je to lose, ali sve, pa i ono najbolje, dosadi ako se stalno jede. Barem meni! I zato moram priznati da mi sto se tice hrane malo toga nedostaje kad nisam u Hrvatskoj. Uopce se nicega ni ne mogu sjetiti. Pecene lignje mozda, one se ovdje tesko mogu naci. A kad sam na godisnjem u Splitu nemam pojma u koji bi restoran isla, pa onda nigdje ni ne idem. U srpnju kad sam bila u Hrvatskoj ljudi su se masovno zalili kako ne zele u Europsku Uniju i kako im ne trebaju nikakve izbjeglice. Ali ima EU i nekih svojih pozitivnih strana. Ako nista drugo mozda ce se u buducnosti bar kulinarska ponuda popraviti, a to bas i ne bi bilo lose. Ukratko, jedino sto zelim poruciti je: svijet je velik i pun svakojakih slasnih stvari! Uzivajte u tome! I da ne zaboravim: navijajte za Renatu! Jeste li ikad probali sushi? Njam, njam! |
Nije me bilo na blogu evo tocno godinu dana. Najvazniji razlog tome je nedostatak slobodnog vremena. Novi posao, novi studij, raznorazne ostale obaveze. Stalno mi se cinilo kao da mi se zivot odvija u petoj brzini. Ipak svako malo sam mislila na blog. Kako sam svoj travelfreak potpuno zapostavila. Kako vise nicije postove ne citam i kako nemam pojma sto se sa svima vama dogada. Pocela sam primjecivati da mi blogiranje stvarno nedostaje. I zato mislim da trebam nauciti malo bolje organizirati svoje slobodno vrijeme. Trebao bi mi tecaj time management ili nesto slicno. Bilo kako bilo planiram travel freak probuditi iz mrtvih. Za ovaj prvi post ne ocekujte izvjestaj s neke egzoticne lokacije. Ne, ove godine odlucila sam vratiti se svojim korijenima i otici na godisnji u Hrvatsku. I tako sam u srpnju otputovala na tri tjedna u lijepu nasu. Ali ne bi ja bila ja kad bi cijela tri tjedna provela u Splitu kod mojih. To mi je ipak malcice predosadno. Barem neko malo putovanjce je pozeljno, po mogucnosti u neku drugu zemlju. Kao sto uvijek kazem ja sam teski freak, uvijek zelim produziti listu zemalja koje sam posjetila. I tako smo se odlucili otici pet dana u Crnu Goru. To je ipak jedna nova zemlja u kojoj jos nikad nisam bila, cak ni u vrijeme Juge. Blizu je, a posto smo bili s autom bilo je lako obici vise razlicith mjesta. Vidjeli smo puno lijepih stvari. Prvo smo posjetili Kotor. Pogled na grad, crkvu Gospe od Zdravlja i Boku Kotorsku. Kotor je preslatki mali gradic i pod zastitom je UNESCO-a. Ovo je jedan od mnogobrojnih malih trgica. Budva u predvecerje. Nocili smo u Budvi. Stari Grad je prekrasan. Ono sto je manje prekrasno je da je Budva postala centar crnogorskog masovnog turizma. Izvan Starog Grada je izgradeno masu hotela i apartmana i sve je krcato. Guzva je ogromna, svuda se siri miris pecenih cevapa i pljeskavica i cuje se ovdje jako popularan turbo folk. Tipicna ulica u Cetinju, staroj prijestolnici Crne Gore. Otisli mi sjesti u jedan kafic i to prvenstveno da bi mogli otici na WC. Kad ono ne moze se koristiti WC jer nema vode. Pravi Balkan Nacionalni park Lovcen. Ovdje se nalazi i mauzolej Petra Petrovica Njegosa, najveceg crnogorskog junaka, princa i pjesnika. Evo ovo je mauzeloj. Njegos s velikim orlom. Sve od mramora, a plafon od zlata. Na troskovima se ocito nije stedjelo. Manastir Ostrog, izgraden u stijenama visoko u planini. Ovdje sam se po prvi put u zivotu susrela s pravoslavnim svecenicima s dugim haljama i bradama. Sveti Stefan u predvecerje. Tamo je bilo prekrasno! More je savrseno cisto, a na plazi raznobojni kamencici. Parkiranje je skupo (12 eura za cijeli dan, skuplje nego u Nizozemskoj!) zbog cega nema guzve i sve je na malo visem nivou nego u Budvi. Ukratko, ovdje nije po cijeli dan dernek kao u Budvi Prava je steta da se sam gradic u ovom trenutku ne moze posjetiti. Koliko sam cula prije je cijeli gradic bio kao neki luksuzni turisticki resort, ali sada je nazalost napusten. To mi je stvarno preocajno. Nadam se da ce se Crnogorci malo opametiti i napraviti nesto od jadnog Svetog Stefana. Usprkos svemu lijepome sto smo vidjeli, dozivjeli smo u Crnoj Gori i par negativnih iskustava. Iako ja obicno prihvacam sve ljude bez obzira odakle su i koje su nacionalnosti (ukljucujuci i pripadnike bivsih jugoslavenskih narodnosti) u Crnoj Gori sam dozivjela par trenutaka kad su se moji nacionalisticki osjecaji probudili (hrvatska krv ipak nije voda...). Kad smo stigli u Budvu slucajno smo se parkirali na neko privatno parkiraliste i cim smo izasli iz auta poceo se neki stari derati na nas: "Sta ste se ovde parkirali? Kako ce mi se sad gosti parkirati? Ajte ca, vratite se tamo odakle ste i dosli!!" Ja sam mu na to samo uzvratila da je to mogao reci i normalnim tonom, na sto se stari jos vise raspalio. Eto, to je bila prva stvar koju smo dozivjeli u Crnoj Gori, sto mi naravno nije dalo bas neki veliki osjecaj dobrodoslice. Mnogi natpisi na cirilicu: "Kosovo je Srbija" i srpska cetiri C mi takoder nisu ulijevali osjecaj povjerenja. Isto tako se cesto cinilo da bi ljudi cudno reagirali kad bi culi kako ja pricam. Vec i prije nego sto smo krenuli setra mi je ispricala kako je jedna njena prijateljica prosle godine bila dolje i kako su svi za njom vikali da je ustasa. U takvim uvjetima se ni ne bi usudio reci da si Hrvat iz straha da ne dobijes saku u zube. Ja sam svjesna da ti je puno toga samo u glavi. Par malih incidenta su dovoljni se se pocnes paranoidno ponasati i stvasta zamisljati. Vjerojatno bi se Srbi koji posjete Hrvatsku osjecali isto kao ja u Crnoj Gori i vidjeli bi svakojake ustaske natpise koje mi Hrvati niti primjecujemo niti nas zanimaju. Svi smo mi na neki nacin istraumatizirani i izmanipulirani. Sve je to tragicno, ali ima jos i previse ljudi u bivsoj Jugi koji jos nisu spremni prihvatiti jedni druge. Odmah prvi dan na poslu nakon godisnjeg sam susrela jednu zenu koja me je pitala odakle sam. Ispostavilo se da je ona iz Sarajeva. Malo smo popricali na nasem jeziku i zena mi je rekla da me je vec prije tu vidjela, ali da se nije usudila pitati me odakle sam jer ima negativna iskustva s ljudima iz bivse Juge. Bilo joj je drago da sam ja pozitivno reagirala, ali da u vecini slucajeva ljudi reagiraju jako negativno, bez ozbira odakle su tocno. To me bas ni ne cudi, vecina ljudi iz bivse Juge koji sad zive u Nizozemskoj su ratne izbjeglice koji se tko zna sto dozivjeli i kojima su mozda cijele obitelji ubijene. Ako ti se nesto takvo dogodilo tesko je onda prema svima se prijateljski odnositi. Ja srecom nisam nista strasno dozivjela u ratu, ali su mi se neke price i slike s televizije urezale u pamcenje. Dan-dva nakon sto smo se iz Crne Gore vratili u Split, uhvatili su Karadzica. Bilo mi je drago da smo u tom trenutku bili natrag u Hrvatskoj jer ne znam kako bi Crnogorci i Srbi na to reagirali niti kako bi je reagirala na njihovu reakciju. Ne znam bi li meni u ovom trenutku bilo pametno ici u npr. Srbiju. Mozda je jos prerano za takvo sto. Tko zna, mozda cemo se za 10-20 godina moci ponasati normalno jedni prema drugima. A mozda i necemo. Nadam se da ce bar nove generacije odrastati bez predrasuda, iako je i to malo vjerojatno. |
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
tko sam ja?
Ja sam Nina, u srpnju sam napunila 31 godinu i stjecajem okolnosti zivim u Nizozemskoj. Zivim zajedno s mojim zivotnim suputnikom koji se zove Bart i pretpostavljam da svatko, zahvaljujuci njegovom imenu, moze pogoditi da se radi o jednom Nizozemcu. Zivimo u Rotterdamu u kuci koju vec godinama preuredujemo, s polovicnim uspjehom. Radim kao reintegracijski konzulent. S obzirom da takvo sto ne postoji u Hrvatskoj, objasnit cu o cemu se radi. Moji klijenti su ljudi koji su zbog svakojakih problema vec godinama nezaposleni. Ja im sredujem volonterske poslove s ciljem da se oni ponovo naviknu na radni ritam, steknu malo radnog iskustva i malo se aktiviraju u potrazi za pravim poslom. Diplomirala sam na Ekonomskom faksu u Splitu, a sad studiram nesto kao socijalno pravo u Rotterdamu. U rujnu mi pocinje druga godina. Najveci hobi mi je putovati, a osim toga volim alternativnu mjuzu, ici na koncerte i rock festivale, uciti strane jezike, druziti se s ljudima iz cijelog svijeta, more, knjige, dobre filmove, itd, itd. |