Pregled posta

about food and cooking

Jedna od mojih najboljih prijateljica ovdje je Renata, skoro 29-godisnja Madjarica iz Slovacke koja vec dugi niz godina zivi u Niskozemskoj. Renata je jos od mladih nogu luda za kuhanjem, a kako sama tvrdi kuhanje je opusta. Kad se navecer umorna vrati s posla, kuhanje joj predstavlja pravi uzitak. Ovo na veliku radost njene bolje polovice nizozemsko-surinamske krvi Marcela koji na veliko uziva u Renatinim kuharskim umijecima. I sama sam se puno puta uvjerila u Renatine sposobnosti: svaki put kad kod njih odemo na veceru ostanemo jednostavno bez rijeci. Cim se na televiziji pojavila najava nove emisije u kojoj se trazi najbolji hobi kuhar Nizozemske Renata se odmah prijavila. Imali su dvije predrunde: prvo su imali test poznavanja namirnica i kreativnosti u kuhinji, a nakon toga su nesto sami morali skuhati. Renata je naravno prosla obje runde i usla u finale s jos 8 drugih kandidata. Njih 9 se ukrcalo na veliki brod za krstarenje gdje su tijekom dva tjedna pod vodstvom jednog poznatog nizozemskog kuhara kuhali i medusobno se borili za sto bolji plasman. Samo jedan moze biti pobjednik, a on ce osim naslova najboljeg hobi kuhara dobiti i niz drugih nagrada. Renata ce uskoro imati svoj televizijski debi, a ja kao dobra prijateljica moram malo raditi reklamu: ako ovo cita netko tko zivi u Nizozemskoj gledajte RTL4 u utorak 2. rujna u 21.30 i navijajte za Renatu!

Ja sama bas i nisam neka kuhinjska princeza. Necu umrijeti od gladi, to ne, ali kreativnost i improvizacija u kuhanju mi bas i nisu neka jaca strana, a da o pripremanju nekih kompliciranijih stvari ni ne govorim. Voljela bih nauciti bolje kuhati, ali ne znam kako to postici. Mislim da ipak trebas imati neki urodjeni talent i osjecaj za kolicinu i kombinaciju razlicitih sastojaka i zacina. Bilo kako bilo, mozda nisam veliki majstor u kuhinju, ali ja stvarno volim hranu. To nije uvijek bilo tako. Kao dijete bas i nisam bila ljubiteljica hrane. Ne sjecam se toga, ali su mi pricali da kad sam bila jako mala punih mjesec dana ama bas nista nisam htjela jesti. Morali su mi zlicu doslovno gurati u usta ne bi li bar nesto pojela. Mlijeko, a pogotovo podgrijano, sam mrzila i sjecam se da bi ga potajno prolila u sudoper kad god bi mi se za to pruzila prilika. Mrzila sam i manistru, i rizu, i gulas, i to pogotovo zbog isjeckanog mesa na kojem bi ponekad bilo malo masnoce. To mi se toliko gadilo da bi prije nego bi meso stavila usta uvijek prvo provjerila ima li na njemu kakve masnoce (moram priznati da to ponekad jos uvijek radim.......). Mrzila sam mesnu juhu, pogotovo kad bi moja pokojna baka u nju stavila punu kesu debelih spageta. Ukratko, sve sam mrzila i nisam bas bila spremna probati nesto novo.

Ne znam tocno kad se situacija promijenila. Malo po malo ja sam se razvila u osobu koja jede gotovo sve, koja jedva ceka isprobati nesto novo i koja uziva u hrani. Nemam pojma kako se to dogodilo, ali ja sam se na kraju razvila u pravu gurmanku. Volim hranu, volim izaci vanka na veceru, volim na putovanju u stranoj zemlji isprobati lokalne specijalitete, isprobati nesto novo sto jos nikad nisam ni vidjela, a kamoli jela. Otkako sam u Nizozemskoj sam naucila puno toga o hrani i probala sam masu novih stvari. Ne zbog toga sto je nizozemska kuhinja jako uzbudljiva, daleko od toga. Klasicno nizozemsko jelo je komad mesa, kuhani krumpiri i kuhano povrce. Srecom u Nizozemskoj zive ljudi svih mogucih nacionalnosti, a posljedica toga je da se ovdje moze naci hrane iz svakog kutka svijeta. Zelis li mozda spanjolsku paellu, surinamski roti, meksicke tortilje ili francusku haute cuisine? Zelis li nesto grcko, japansko, marokansko, talijansko, indijsko, tajlandsko, tursko, kinesko, perzijsko, ili pitaj boga cije? To ces ovdje vjerojatno naci. Svaki put kad ides na veceru, bez obzira imas li nesto za slaviti ili tek tako zelis nesto prezalogajiti, mozes izabrati nesto drukcije. Tako smo Bart i ja prosli tjedan jeli sushi da proslavimo dugi niz godina otkad se poznajemo. A u petak smo s gore spomenutim Marcelom i Renatom bili u Maastrichtu (grad na jugu Nizozemske) i jeli u nekom restoranu s karipsko-juznoamerickom hranom. Bilo je preslasno!

U Hrvatskoj je situcija sto se hrane tice susta suprotnost. Ok, mozda ne mogu govoriti za cijelu Hrvatsku. Ne znam kako je npr. u Zagrebu, ali Split je ziva tragedija. Tu i tamo neki idealist pokusa nesto novo, ali nema sanse da to uspije. Tu jos uvijek previse vlada stav ''hrvatsko je najbolje'' i ''nisam lud da to jedem!''. Ja ne kazem da hrvatsko nije dobro, nego samo da malo promjene ponekad dobro dodje. Vecina hrvatskih restorana ima isti jelovnik: par vrste odrezaka (naravni, becki, sta li), mijesano meso, meso ili riba na gradele, eventualno neka pasta, pizza, i to je to. Od zacina se, barem u Dalmaciji, koriste samo maslinovo ulje, luk i persin. Nije da je to lose, ali sve, pa i ono najbolje, dosadi ako se stalno jede. Barem meni! I zato moram priznati da mi sto se tice hrane malo toga nedostaje kad nisam u Hrvatskoj. Uopce se nicega ni ne mogu sjetiti. Pecene lignje mozda, one se ovdje tesko mogu naci. A kad sam na godisnjem u Splitu nemam pojma u koji bi restoran isla, pa onda nigdje ni ne idem. U srpnju kad sam bila u Hrvatskoj ljudi su se masovno zalili kako ne zele u Europsku Uniju i kako im ne trebaju nikakve izbjeglice. Ali ima EU i nekih svojih pozitivnih strana. Ako nista drugo mozda ce se u buducnosti bar kulinarska ponuda popraviti, a to bas i ne bi bilo lose. Ukratko, jedino sto zelim poruciti je: svijet je velik i pun svakojakih slasnih stvari! Uzivajte u tome! I da ne zaboravim: navijajte za Renatu!

Jeste li ikad probali sushi? Njam, njam!



Post je objavljen 22.08.2008. u 14:13 sati.