|
|
11.07.2007. srijedabali: sanur i ubud
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Na putu do vulkana Bromo odlucili smo se prvo zaustaviti u gradu Malang. Grad nije bio poseban, ima par zgrada iz nizozemskih kolonijalnih vremena i to je sve. Lonely Planet je tvrdio da se u u blizini nalazi zanimljiva plantaza caja gdje se moze vidjeti cijeli proces proizvodnje caja od branja do pakiranja. Ja sam nesto slicno vec vidjela u Maleziji, ali bi Bartu to bilo zanimljivo. I tako mi otisli do plantaze, a kad tamo skoro nitko ne govori engleski, nema vodica i nije moguce ici u tvornicu caja. Ne znam da li Lonely Planet pise teske gluposti ili se u samo par mjeseci toliko toga promijenilo. Jedino sto smo na plantazi mogli vidjeti bile su mase Indonezijaca koji su nedjelju odlucili provesti u prirodi. Nakon plantaze smo posjetili jos dva mala hindu hrama. Da bi stigli do jednog od njih trebali smo hodati uz potok i kroz plantaze rize. Vidjeli smo djecu i odrasle ljude kako se (goli) kupaju u potoku, jednog muskarca i zenu kako skupa u potoku peru robu (muskarac musliman pomaze zeni u pranju robe! tko bi to ocekivao?), ljude koji su jednostavno uzivali u nedjeljnom popodnevu, par hindusa koji su u hramu prinosili zrtve u obliku hrane i pica. Vidjeli smo jednostavan obican javanski zivot. Bilo je to prelijepo. Iritantna stvar u Malangu je da tamo ocito dolazi puno Nizozemaca. Koliko smo culi sva nizozemska organizirana putovanja vode tamo. Tako da ti se ovdje ljudi cesto puta obracaju na nizozemskom, a moguce je imati i vodica koji tecno govori nizozemski. Mene to nervira. U Malangu smo bukirali ekskurziju na vulkan Bromo i na plantaze kave u Kalibaru. Sat polaska: 1:15 ujutro. Krece se tako rano da bi se na vidilicu odakle se pruza pogled na Bromo i druge vulkane stiglo prije izlaska sunca. Odjavili smo se iz hotela jer nismo htjeli trositi pare za samo par sati spavanja. Bila je to stvarno duga vecer. Prvo smo 3 sata sjedili u restoranu, zatim 1 sat u McDonaldsu i konacno 3 sata u Internet cafeu koji je srecom bio otvoren cijelu noc. Tocno u 1:15 vodic i vozac su nas kombijem dosli pokupiti. Cim se kombi poceo uspinjati u planine bivalo je sve hladnije i hladnije. Presvukli smo se u duge gace, dempere i patike, ali to nije bilo dosta. Bilo je neopisivo hladno. Vise sam i zaboravila da takva hladnoca postoji! U ova dva i po mjeseca koliko putujem samo sam 3-4 puta nosila demper i zatvorene cipele. Stopala su mi se toliko navikla na japanke da me patike nakon pola sata pocnu samo tako smetati. Srecom smo u selcu ispod vidilice za nesto manje od 1 eura mogli iznajmiti zimske jakete, a imali smo i vremena za popiti caj da se malo zagrijemo. Oko 4 h popeli smo se na vidilicu gdje smo, skupa s jos mnogim drugim turistima, cekali izlazak sunca. Bio je vise-manje pun mjesec, pa smo vec i u mraku nazirali prizor koji ce nam se malo po malo sve vise otkrivati. Ne znam sto reci nego da je to bio jedan od najspektakularnijih prizora koje sam ikad vidjela. Ne moze se to opisati rijecima. Nadam se da ce vam slike bar donekle docarati atmosferu. 1814. godine vulkan Tengger je eruptirao. U njegovom krateru postupno su se formirala tri nova vulkana, a jedan od njih je Bromo iz kojeg se neprestano dimi. S vidilice smo mogli vidjeti sva tri vulkana, a u pozadini jos i vulkan Semeru, koji je toliko aktivan da svakih 10-15 minuta ima malu eksploziju i dim izlazi iz njega. Tri vulkana u starom krateru Tenggera. U pozadini se dimi Semeru. Pogled na Bromo. Nakon vidilice kombijem smo se odvezli do podnozja Broma. Na putu smo se zaustavili da malo slikajemo i ne mogu vam opisati kako je tamo bilo tiho. Ne cuje se nista osim vjetra. A krajolik nestvaran kao da si na mjesecu. Savrsenstvo. Na Bromo se moze popeti konjem ili skalama (ima ih 253). Mi ne jasemo, pa smo naravno isli pjeske. Bilo je puno konja, pa mi se cinilo kao da vise nismo u Indoneziji, nego u Mongoliji ili Tibetu. Ja sam se poprilicno uspuhala dok sam se popela, dok je Bartu to islo kao od sale. Ma tko ce meni dati kondicije. Na vrhu smo imali sto i vidjeti. Gledas pravo u krater, veliku rupu u Zemlji iz koje izlazi dim. Padine Broma su sive i ispucane, cini se kao da ce svaki cas popucati na sve strane i eksplodirati. Ne znam kako ljudi mogu zivjeti u blizini ovako aktivnog vulkana, a da se ne boje erupcije. Bilo je presavrseno biti tu na Bromu. Na koju god stranu pogledas pred ocima ti se pruza neopisiv prizor. Jednostavno presavrseno. Ta slika mi se nece tako brzo izbrisati iz sjecanja. Doruckovali smo u restoranu s pogledom na vulkane, a onda smo otisli iz ovog bajkovitog krajolika. Steta. Da smo imali vise vremena otisli bi se jos setati medu vulkanima. Krater Broma. Tipican pejzaz u ovim krajevima. Isti dan kombi nas je odvezao u hotel izvan sela Kalibaru. Hotel je bio super, s velikim ugodnim sobama i bazenom, ali je bio 'in the middle of nowhere', usred sume i tamo se nije imalo ama bas nista za raditi. Ali to nam nije smetalo jer smo bili mrtvi umorni. Cijelu noc prije nismo spavali, a i Bromo nas je iscrpio. Tako da smo u hotelu samo jeli i spavali i zahvaljujuci tome smo se slijedece jutro probudili odmorni i spremni za nove avanture. Nazalost nas je ekskurzija na plantazu kave razocarala. Prvi dio je bio ok gdje smo culi zanimljive stvari o kavi, kakau i raznim zacinima. Jeste li npr. znali da papar raste na stablu? Mozda sam glupa, ali ja nisam. Nazalost se drugi dio ekskurzije sastajao od onoga sto mi mrzimo: tipicne turisticke zabave. Doveli su par djece iz sirotista koja su od palminih listova pleli razne stvari za nas, koji su mi napravili frizuru sa cvijecem, koja su Bartu stavili krunu od palminog lisca na glavu, koja su za nas plesala djecje plesova (i jos su htjeli da i mi plesemo s njima) i pjevala pjesme na nizozemskom. Usput su nas neprestano pitali hocemo li nesto kupiti. Mi ne mozemo podnijeti ovakve stvari. Mozda neki turisti to vole, ali mi ne. Radije bi da su mi pokazali sirotiste i objasnili odakle ta djeca dolaze i kako im pomazu, nego da se djeca ponasaju kao nasi robovi, a mi se kiselo smijesimo. A jos bi radije da sam vise vremena provela na plantazi kave zbog koje sam i dosla. O djeci smo culi tek kad smo dosli tamo. Pravi 'tourist trap'. Dovuku te negdje i pokusaju te nagovoriti da nesto kupis. Bilo kako bilo, ovo su bili nasi posljednji trenutci na Javi. Kombi nas je odvezao do trajektne luke gdje su nas vodic i vozac napustili, a mi smo se ukrcali na brod za Bali. |
|
U Yogyakartu popularno zvanu Yogya (citaj: Dzogdza) smo stigli kombijem skupa s jednim indonezijskim studentom i jednim malim Nizozemcem od kojih 18 godina. Mali nas je par puta dobro nasmijao, pogotovo kad je rekao da ga roditelji ne zovu bas cesto, nego samo svaki treci dan. Ma mlad je i prvi put daleko od kuce, pa je razumljivo. Cim smo stigli u Yogyu, primjetili smo da je puno cistija, organiziranija i normalnija od ostalih gradova u kojima smo do sada bili. Yogya zapravo izgleda kao pravi grad, a ne kao nabacana nakupina kuca. Srediste grada je sultanova palaca u kojoj sadasnji sultan jos uvijek zivi. Smjestili smo se u hotelu u jednoj simpa ulici s dosta dobrih restorana i kafica. U istoj ulici je bilo i nekoliko turistickih agencija ciji su nas zaposlenici poprilicno maltretirali s ponudom svojih ekskurzija. Pogotovo nas je jedan mlad momak izludivao, pa smo se na kraju dosta neugodno otresli na njega. Kasnije smo se ipak pomirili i zajedno popili pivo u popularnom Bintang Cafeu (Zvjezdani kafic). Ispricao nam je par zanimljivih stvari kao npr. da on nije dobar musliman jer se moli samo jedan ili dva puta dnevno umjesto pet i jer cesto pije alkohol. Inace, ne primjecujemo ovdje bas puno nekog ekstremnog ponasanja vezanog uz islam. Dzamije su naravno sveprisutne s pozivom na molitvu par puta dnevno i ima dosta zena s maramom na glavi. Ali ima jos vise zena bez marame i bar na ulici ne primjecujem neku razliku izmedu muskaraca i zena. Takoder mi se cini kao da se vecina ljudi ponasa kao hrvatski katolici: svi su vjernici, ali vecina ih se ne pridrzava striktno pravila koje religija propovijeda. Ovo je Malioboro, najpopularnija ulica u Yogyi, gdje na desetke becaka (taksi bicikle) nude svoje usluge. Bart i ja smo se vozili zajedno na jednom becaku i moram vam priznati da jadnom vozacu nije bilo lako. Nas dvoje smo puno tezi nego dvoje prosjecnih Indonezijaca. Usto je becak stvarno premali za nas dvoje, jedva smo uspjeli sjesti. U ulici Malioboro se moze kupiti batik, tradicionalni oslikani materijal od kojeg se izraduje odjeca, a takoder i raznorazni suveniri. Konkurencija prodavaca batika je nesmiljena. U Yogyi se cak govori o 'batik mafiji'. Vozaci becaka ce sve napraviti ne bi li vas namamili u galeriju batika, a tamo ce vas opet na sve nacine pokusati natjerati da kupite nesto. Ja zasad nisam nista kupila, ali bi htjela jednu malu batik sliku. Nevjerojatno, ali istinito: u dosta mjesta u Indoneziji, pa tako i u Yogyi, konj s kolima je potpuno normalno sredstvo javnog prijevoza. U blizini Yogye nalaze se dva najpoznatija indonezijska hrama: Borobudur i Prambanan. Prvi je budisticki, a drugi hinduisticki hram, a oba su izgradena negdje u 9 stoljecu. Oba hrama su prekrasna i ovo su definitivno najljepse gradevine koje sam za vrijeme ovog putovanja vidjela. Prosle godine je ovaj dio Indonezije pogodio potres pri cemu je posebno Prambanan dosta stradao. Zbog opasnosti od urusavanja veliki dio kompleksa moze se vidjeti samo iz daljine. To je stvarno steta jer bi unutrasnjost hramova trebala biti jako zanimljiva s brojnim kipovima hindu bozanstava. Stvarno mi je zao Indonezije kad vidim koliko prirodnih katastrofa ih pogada. Prosle godine u petom mjesecu su imali i tsunami u Pangandaranu i potres u Yogyi. Bas imaju peh. Pogled na Borobudur. Borobodurska zvona kako ih ja volim zvati. Tocan naziv je stupa. Jedan od mnogobrojnih Buda na Borobuduru. Prambanan. Yogya je poznata kao kulturno srediste Jave. Da to malo isprobamo, otisli smo pogledati tradicionalni Ramayana balet u kazalistu na otvorenom. Moram reci da je bilo poprilicno zanimljivo. Ni u cemu ne lici na balet koji mi poznajemo, pokreti su puno kontroliraniji i ukoceniji. Balet je zasnovan na indijskom epu Ramajana (o tome ce moja sestra kao diplomirana profesorica hrvatskog vjerojatno vise toga znati), a izvodi se na Javi jos od vremena kad je hinduizam bio vecinska religija, prije dolaska islama. Scena iz baleta. Djevojka u zlatnoj haljini je Sinta, glavna junakinja oko koje se cijela prica vrti. Yogya je sve u svemu bila super zanimljiva. Tu smo proveli do sada najbolje dane u Indoneziji. |
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
opis bloga
Blog o svemu sto se dogada u mom zivotu, a pogotovo o putovanjima. 
tko sam ja?
Ja sam Nina, u srpnju sam napunila 31 godinu i stjecajem okolnosti zivim u Nizozemskoj. Zivim zajedno s mojim zivotnim suputnikom koji se zove Bart i pretpostavljam da svatko, zahvaljujuci njegovom imenu, moze pogoditi da se radi o jednom Nizozemcu. Zivimo u Rotterdamu u kuci koju vec godinama preuredujemo, s polovicnim uspjehom. Radim kao reintegracijski konzulent. S obzirom da takvo sto ne postoji u Hrvatskoj, objasnit cu o cemu se radi. Moji klijenti su ljudi koji su zbog svakojakih problema vec godinama nezaposleni. Ja im sredujem volonterske poslove s ciljem da se oni ponovo naviknu na radni ritam, steknu malo radnog iskustva i malo se aktiviraju u potrazi za pravim poslom. Diplomirala sam na Ekonomskom faksu u Splitu, a sad studiram nesto kao socijalno pravo u Rotterdamu. U rujnu mi pocinje druga godina. Najveci hobi mi je putovati, a osim toga volim alternativnu mjuzu, ici na koncerte i rock festivale, uciti strane jezike, druziti se s ljudima iz cijelog svijeta, more, knjige, dobre filmove, itd, itd. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|