Praznici. Netko se zbilja dobro dosjetio dati danima bez škole ime praznici. Dani bez ikakvih pravih planova. Dani bez onih pravih obveza. Prazni dani.
Čudno je jedino to što je "prazno" često u lošem kontekstu. Zašto onda mi svi volimo praznike? Pa to su prazni, dosadni dani. Barem tako ispada po njihovom nazivu.
Često praznici i jesu dosadni. Spavaš, jedeš, za kompjuterom si, pred tv-om... I to najčešće jer su svi tvoji prijatelji na moru. Uđeš u nekakvu rutinu, začarani krug, netko bi to čak nazvao i kolotečinom. Nisi ni svjestan da dani prolaze bezveze. Da se tjednima ništa u tvom životu nije promijenilo. Da nisi ništa novo postigao, stekao nikakvu novu uspomenu koje ćeš se rado sjećati. Shvaćaš da je zadnjih tjedan dana prošlo u nekakvom beznačajnom trenu. Vrijeme se izgubi kao pojam kad nije ispunjeno.
I onda to jednog dana shvatiš i počneš se osjećati tako jadno... Shvatiš da je tjedan dana tvoga života potrošeno uzalud. I želiš to promijeniti. Uspiješ na par dana i onda opet isto. Kao da ti je mozak na odmoru i nećeš ga smetati da ide planirati planove za svaki dan. Jednostavno... Pustiš se, da te nosi kako hoće. A to ti i paše, malo za promjenu od škole kad skoro sve treba biti u minutu isplanirano. Ali, dugoročno, to je jako loše. Jedino što može spasiti tu situaciju je izlaženje s prijateljima. Ali, opet nisi ni cijeli dan s njima.

Don't want to think about it
Don't want to talk about it
I'm just so sick about it
Can't believe it's ending this way

Just so confused about it
Feeling the blues about it
I just can't do without ya
Tell me is this fair?

Sad bi kao trebalo doći rješenje za ovaj problem, ali... Ja ga ne znam. Lako je samo reći: odi van s prijateljima, radi nešto, zabavljaj se. Ali, što ako si sve te stvari toliko puno puta već napravio da ti je i toga dosta... Objektivno gledajući uvijek postoji nešto , ali u praksi...
Mi, mali ljudi, nemamo nekakav smisao u životu za vrijeme praznika, nekakav cilj koji treba postići... Škola, posao to ispunjava.
Ne kažem, da mi fali učenje, knjige, školske klupe i dugi satovi slušanja dosadnih predavanja... Meni fale prijatelji, moj razred, neki profesori koji ti toliko promijene dan svojim ponašanjem... I zbilja svaku večer kad dođeš doma možeš satima nabrajati što se sve danas dogodilo. Možeš i još satima i satima razglabati o nepravdama profesora, o idiotima koji su ti pokvarili dan ili o onima koji su ga uljepšali, o trenucima koje ćeš dugo pamtiti.



Sad bi mi neko rekao da se on tako zabavlja i ovih dana, da viđa te osobe koje ga uveseljuju. Da, i ja ih viđam. Ali, ne i one mi fale, ali nikad ovako i onako ne izlazim s njima van ( ok, ovo se zapravo odnosi... hm... na samo jednu osobu... :P ), a i fali mi razred kao cjelina, zezancije, i sl.
Uglavnom, bez praznika sva djeca bi završila u Vrapču, zato i ne tvrdim da nisu potrebni, ali opet bilo bi loše da nema škole uopće... Mislim nemam nikaj protiv da se pojam škola malo popravi... Po meni bilo bi bolje kad bi nam dali više dana praznika ali ih razdijelili kroz godinu. Jer ovako dolaziš u krajnosti: iscrpljen od učenja ili ti je već predosadno bez svih frendova....
Ne... To nisu praznici, to su dani bez škole, jer ljudska bića nemogu živjeti u praznom, sama...

pozz :)