Rođendan. Jedan dan u godini. Jedan dan potpuno jednak drugima, osim što znaš da si jednu godinu stariji. Negativno gledajući: jedna godina života manje. Ali ne, danas bi kao trebala biti sretna, i jesam. Valjda. Katkad se toliko pretvaraš da je sve uredu da na kraju ne znaš da li se više uopće pretvaraš. Od rođendana svaki put očekujem previše, očekujem savršen dan, u kojem je sve po mom. U kojem me svi slušaju, dobivam što želim, vesela sam. Kad sam bila manja, bilo me je lakše razveseliti i zadovoljiti, ne zato jer sam tražila manje, nego zato što sam tražila ostvarivo, nešto, vjerojatno, materijalno. Samo ste mi trebali kupiti neku super igračku, i evo mene već prštim od sreće. Sad samo očekujem da svi budu sretni doma, da se niti jedanput ne posvađamo, da budemo jedan dan u godini što više zajedno i družimo se. Ali, izgleda da tražim previše. Starci rade, burazi se cijeli dan glupiraju i popeli su mi se više na vrh glave, a tortu još nisam vidjela, a već je 9 sati. Mislim, znam da su mama i tata dali sve od sebe, da tražim previše od buraza i sve to, ali ipak... ipak očekujemo nešto više za rođendan, pošto je to jedan dan u godini. Samo jedan.
Ali, ajde, bit ću sretna. Imam roditelje i braću koji me bez obzira na sve vole i trude se to katkad pokazati, makar im baš i ne ide. I da, bit ću sretna jer od nekih određenih osoba nisam očekivala da će mi čestitati rođendan, a opet s druge strane, za one koje sam se nadala, nada se nije izgleda isplatila.
Htjela sam približno savršen dan. Ali, savršenstvo u toj mjeri baš i ne postoji. Kad gledam što sam dobila, i ne mislim samo na materijalno, nisam dobila puno, ali kad vidim koliko su se određene osobe trudile to popraviti, sretna sam. Zahvalna.



Pitali su me: što želiš za rođendan?
Ali, čemu odgovoriti na to pitanje ako je tvoja iskrena želja neispuniva. Uvijek bih odgovorila: ne znam, jer ljudi obično očekuju: "Pa, htjela bih: torbu, novi novčanik, šminku, role i sl." Ali, što ako ja nisam jedna od njih? Isplati li im se objašnjavati da moju želju ljudska ruka ne može ispuniti? Ne. Oni vjerojatno ne bi shvatili. Jer, ne shvaćam ni ja u potpunosti. Zašto mi je to što želim toliko bitno? Pa do sada sam mogla živjeti i bez toga.
Ako nešto snažno želiš, to ćeš i dobiti.
Ah, da je bar toliko jednostavno. Sve su to priče za djecu. Jesam dijete, ali toliko naivna nisam. Puste priče, riječi. Gdje su djela?
Preostaje mi samo snažno puhnuti u svijeće i zaželjeti, ponašati se kao dijete, nevino i naivno... dijete koje je upoznalo zaljubljenost i na nju gleda samo pozitivno. Jer danas je dan, jedan dan u godini kada trebamo biti sretni, makar to značilo da zažmirimo na nedostatke ovoga života....

Sretan mi rođendan!!!! :)

pozdrav

... Napokon kiša. Nakon tjedana i tjedana nepodnošljivih vrućina. Jedan od rijetkih slučajeva da sam ju jedva dočekala.
Uživam... Praznici su. Nema obaveza. Nezamislivo lijepo. Stalno imam osjećaj da ću se odjednom probuditi i shvatiti da sanjam. Ali, ipak je prestvarno da bi bio san. Valjda. Također, stalno se bojim da će mi praznici prebrzo proći a da neću stići napraviti sve što sam htjela. Al dobro, samim pogledam na kalendar shvatim da imam još puna dva mjeseca.
U početak školske godine sam ušla s strahom. Sama, u novoj velikoj školi, neznajući nikoga. Zatim je nastupilo veselje i zadovoljstvo ljudima u razredu koje sam upoznala. Eh da... Onda sam se pak zaljubila. Bila sam sretna. Nadala se nečemu lijepom. Očekivanja su bila podosta velika. Mislila sam, (ne samo za zaljubljenost) ako je ovako dobro krenulo kak će onda tek dobro završiti. Onda su počeli problemi. Počela sam imati osjećaj da u srednjoj nemam prijatelja, da me ljudi iz razreda ignoriraju, ne pozivaju van, izostavljaju me. Moj odnos s onim tipom, o kojem zbilja neću puno jer mi je toga više dosta, je također radio probleme. Bila sam razočarana. Potpuno izgubljena. NIsam shvaćala u čemu sam pogriješila. Ali, sada napokon shvaćam. Očekivanja su bila prevelika.



Postala sam optimistična, ali ne dovoljno da bi i u takvoj situaciji našla nešto dobro. Bila sam jako razočarana. Svojim životom. Ponovno. Koliko sam se samo puta sobom razočarala. Previše. Krenuti ispočetka jednostavno nije moguće. Ostalo je jedino prihvatiti ono što imam i nastaviti živjeti. Nadati se boljem sutra. Pokušati možda nešto poduzeti. Makar zapravo ne možeš ništa. Ne možeš popravljati odnose s ljudima na taj način. A prilogođavati im se ne smiješ jer onda to više nećeš biti ti. Bit ćeš nečiji klon. Vjerujte mi to vrlo dobro znam. Dobro se sjećam kad sam se u osnovnoj jednog jutra probudila i shvatila da vodim dva života. Onaj vani, i onaj kod kuće. I, naravno, bila sma razočarana... sa samom sobom. Ali, to je pršlost, nećemo o tome.
Nakon par mjeseci, opet sam bila sretna. Sjela sam i razmislila što se to toliko promijenilo. I, začudo, shvatila sma da je sve ostalo isto. Svijet je ostao isti prema meni. Ali, moj pogled prema njemu se promijenio. Očekivanja od ovog života su se snizila, te sam bila sretnija. Shvatila sam što imam, baš malo prije nego što sam to izgubila. A kad sam opet postala sretna, svijet oko mene je postao bolji. Sve je krenulo na bolje. Prijatelji, škola... Sve na što ipak nekako mogu utjecati... Ljubav bolje da i ne spominjem. Tu se jednostavno ne može ništa.
I sad na kraju školske godine sam zadovoljna. Nisam razočarana, nisam oduševljena, ali zadovoljna dakako jesam. Osobito s školom. :)
Nisam se vratila natrag na pesimista, ali niti sam opet postala onaj optimist. Ja kažem da je čaša napola puna, ali ne zaboravljam ni da je napola prazna. Jer živjeti u zabludi da je sve lijepo, naravno da će nas razočarati, jer nije.
Rađe spustiti očekivanja, nego živjeti u oblacima. Jer sve ono što misliš da si postigao i da imaš u ovom životu, može u trenu nestati. na to treba biti spreman. Nitko vam nikada čašu neće napuniti do vrha. Morat ćete birati na koji način da na tu čašu gledate. Ali, zapamtite, uvijek postoji više načina na koje se može gledati na tu čašu, na ovaj svijet.
Trčeći za nedostižnim gubimo ono što smo već dosegli. Ovaj život nije dovoljan za imati sve.

pozdrav :)