Priču o Japanu i Tokyu nastavljam seciranjem noćnog života. E tu se stvarno može naći svega i svačega, od luksuznih barova do teških birtija, od ekskluzivno sređenih žena do prostitutki i sirotinje.
A sve se to koncetrira na jednom mjestu, gradskoj četvrti koja se zove Roppongi.
Roppongi je pravi centar noćnog života i načičkan je nizom ugostiteljskih objekata raznih namjena. Mi smo noći provodili u nekoliko barova, a najčešće u Wall Streetu, u kojem piči poznata europska mjuza i gdje se skuplja malo finija klijentela.
Glavna Roppongi ulica prepuna je svodnika i prostitutki, a paleta rasa koje se nude siguno je šira od spektra biljaka kojima raspoloaže zagrebački botanički vrt. Ponude variraju, ljepotice noći obično traže od 100 Eura naviše, uz popuste na količinu (prema pričama sudionika) :-).
Dobro je što su u ponude uključene često i masaže, posebne tehnike opuštanja, što znači da u Japanu često ni prostitucija nije prostitucija po našoj definiciji.
Međutim, s obzirom na broj slobodnih Japanki u noćnim klubovima, glupo je uopće trošiti novac na ljepotice noći. Naime, Japanke u Europljanima vide nešto posebno, ponajviše zbog toga što je prosječni Europejac viši od njihovih visokih predstavnika. Uz to, naš je sistem priče i ponašanja drugačiji, Japančići piju po nekim društvenim regulama i često se iznenade kad vidi gola, dlakava europsko tijelo u blizini šanka. Japankama to očito ne smeta.
Važno obilježje Japanki je naivnost. Definitivno se mogu prodati spike koje kod nas ne bi prošle ni prvi eliminacijski krug. U najgoru ruku može se uvijek izvući dobra masaža - u njihovoj je kulturi uvriježena uloga žene koja je tu da olakša muškarcu. Japanci to poštuju, a Europljani to rado koriste.
Cijene pića su wow. U noćnom baru osrednje kvalitete Heineken dođe oko 15-20 Eura, a boce Whiskeya preko 300 dolara. Kad častiš u Japanu budi spreman na financijski harakiri, jendostavno novac koji si ponio vani nikada nije dovoljan. Za Japance su te cijene normalne, njihov je standard vrlo visok.
Posebno je zanimljivo koga sve možeš naći na Roppongiju. U prvom objektu koji smo ušli konobar nam se obratio sa "Izvolite", pa je tako izvjesni Đuro Crnogorac bio naš čovjek te večeri. Dobar ishod, jer Japanci Engleski kuže kao ja Međimurce.
U trećem objektu prve večeri sreli smo hrvatske manekenke na radu u Japanu. Teško im pada odvojenost od doma, tako da su neki dečki iz naše ekipe rado ponudili utjehu i rame za plakanje.
Cenzuriram daljni slijed događaja.
I da, ono što je jako bitno, u Tokyu se tulumari 24 sata. Dobar dio objekata uopće ne zatvara, a pijance i one koji su potrošili puno para, tretiraju sa posebnom ljbaznošću. Osoblje će vam pozvati taksi, sa smješkom će pomoći u vašoj dezorjentiranosti, pa čak ćete dobiti i koju krafnu za put do hotela.
Ako pak na putu do hotela u ranim satima sretnete Japance koje leže po klupama bez cipela, pokriveni novinama, nemojte misliti da su beskućnici. Naime, Japanci imaju posebne male kućice u koje legnu pijanci na putu do kuće. Ako je kućica zauzeta netko će se poslužiti klupom - to nije nekulturno, već jedna sasvim normalna pojava.
|
