Meet Tokyo, Part I

15.05.2004., subota

Tokyo. Mislite da je Zagreb velik? Što reći za Tokyo koji broji 13 milijuna stanovnika u užem gradskom području. Imao sam prilike posjetiti tu japansku prijestolnicu i upoznati jedan sasvim drugačiji način života. U Tokyu se jednostavno ne možeš oteti dojmu da si stigao na sasvim drugačiji planet, jer sve što vidiš oko sebe ne uklapa se u zajedničku zemaljsku kuglu.

Sada se ponovno bliži odlazak u Tokyo pa me to ponukalo da sa vama podijelim neka svoja iskustva iz tog velebnog grada. Ovog puta će se blog pisati i iz dalekog Japana, do kojeg put traje nekih 18 sati, ako računamo da je start zagrebačka zračna luka. Sam let do Tokya traje 11 sati, stoga je bitno oboružati se literaturom, jer ponekad ni reportoar filmova na letu nije nešto što vas može spasiti od dosade.

Tokijska zračna luka Narita je naravno ogromna, a smještena je na 1 sat vožnje od Tokya. Taj sat važnje može se lako pretvoriti u 2,3 sata vožnje, jer prometne gužve u tom dijelu imaju bitno drugačiju dimenziju od prometnih gužvi kod nas. Glavne prometnice imaju i po 6 traka u jednom smjeru, no ponekad ni to nije dovoljno. A Japanci pak voze istom krivom stranom kao i Englezi.

Ako idete u Tokyo naoružajte se gotovinom i karticama, jer sve što dodirneš u Tokyu plaćaš. Pretpostavka je da nitko ne bi želio ostati gladan, no jelo je jedna od skupljih stavki tokijske avanture. Naravno, postoje mjesta na kojima je donekle jeftinija hrana, no to tipični putnik ne može znati odmah. U običnom restoranu srednje klase ručak ćete platiti oko 150 kuna ako jedete špagete, a oko 250 kuna ako uključuje nekakvo meso. Najjeftinija coca-cola na koju smo naletiti je koštala oko 40 kuna. Proživjeli smo i još jedno nezaboravno iskustvo - kavu od 8 eura u hotelu. Never again.
Kad smo kod hrane, naravno da nije istina da se u Japanu mogu jesti samo štakori, zmije i za njih karakteristični specijaliteti. Ima dosta europskih restorana, a i mjesta poput obiteljski restorana (poznati lanac Friday's) nudi prepoznatljivu hranu po relativno povoljnim cijenama. Pileći file sa pomfritom tamo možete pojesti za 25 Eura. Wow ha?
Ljubitelji mesa će imati malo više problema zadovoljiti apetit, jer većina japanskih restorana nudi male porcije. Jedno od rješenja je i odlazak u kuhinju sa konobarom i samostalno rezanje komada mesa kojeg bi htjeli vidjeti u tanjuru. Ne zaboravimo da je riža = kruh, tako da u većini restorana nemate mogućnost jesti naš kruh, a u nekim rijetkim restoranima peku se pogačice.

Ako niste raspoloženi za restoransku papicu, možete iskušati sreću u jednom od bronih fast-foodova u kojima se na brzi način jede doslovce sve i svašta. Nije loš izbor McDonalds, gdje su cijene možda za jedno 15% veće nego naše.
Važan tip za papanje fast food hrane: ne jesti na ulici. To je izraz poprilične nekulture.

to be continued ...

- 09:02 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

	svibanj, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Caught in the trapula

BLOG.HR

Opis bloga

15.05.2004., subota

Meet Tokyo, Part I