Oholost
Sve je počelo kada je napisao prvi roman. Nikada ga baš nije htio ozbiljno objaviti. Njegova ga je tadašnja djevojka nagovorila da rukopis preda izdavaču, nekom njezinom prijatellju. Napravio je to više iz znatiželje nego iz nekih viših razloga. Međutim, roman je objavljen, a njega je kritika uznijela na tron. „najbolji novi autor!“ Momak koji je zasjenio sve dosadašnje postmoderniste!“ „Roman o kojem će se dugo govoriti!“ vrištale su naslovniCe.
Dobio je pristojan honorar. Velika mu je izdvačka kuća otkupila ugovor. Postao je popularan u književnim i intelektualnim krugovima. Na jednoj književnoj večeri susreo je i nju, djevojku koju je volio otkako ju je upoznao nekad davno na jednoj radionici kreativnog pisanja. Nikad nije smogao snage da joj se nakon toga obrati. Na toj večeri pozvao ju je na piće. Nakon toga na još jedno. Ostavio je dotadašnju djevojku, ljupku i pristojnu radi nje, ledene kraljice, djevojke koje se nekoć panično bojao i fanatično je obožavao.
Nakon nekoliko pića shvatili su da imaju nešto više od zajdeničkih interesa i hobija. Bili su srodne duše, i oboje su to znali.
Nekoliko mjeseci kasnije, počeli su živjeti skupa u njegovom velikom stanu. On je pisao, ona je pisala. Njega su slavili i objavljivali, pozivali na Tv emisije, prevodili i izvozili. Njenu poeziju malo je ljudi čitalo. Obožavali su se, ali nešto je postojalo, nešto što je tu da ruši ljubav.
Počelo je kada je shvatio da bilo koja pismena djevojka koja je ikada pročitala njegovo „putovanje stranom ničega“ želi spavati s njom. Nestalan kakav je bio, iskorištavao je to do maksimuma. Nije dugo trebalo da i ona to primjeti. Romani su mu izlazili sve češće i češće. Kritika ga je sve više pljuvala. Ona mu je sve više prigovarala. Svejedno je uvijek tvrdio kako je on najveći živući, a kad umre bit će i najveći. Nije bio u pravu. Kvantiteta izdavanja, i nedostatak inspiracije koju je dotada nalazio u njoj kopnili su iz stranice u stranicu.
Kritika ga je konačno pokopala kada je objavio „Najgori mogući komad smeća!“, „Ovo s lijepom književnošću nema ništa“, „Ugašena sjajna zvijezda književnog svemira!“-posljednji svoj roman-„Opetovano prevlačenje“
Ubrzo potom i ona ga je ostavila. Razvrgnuli su mu ugovor. Djevojčicama je najednom bio zanimljiviji netko drugi.
Valjda je umro, koga briga.
Škrtost
Pustinja
...Vode, vode, molio je umotani čovjek.
Trgovac koji je na oazi netom napunio čuturice samo ga je prezirno pogledao, frknuo, i potjerao svoga magarca naprijed.
Nije znao da je umotani čovjek bio vještac. Crni mag kojemu voda uopće nije bila potrebna, ali zlodjela nije smio činiti neizazvan.
Hodočasnik se vratio kući. Poljubio je ženu, dva sina i malu kćer, svoju mezimicu, svoj ponos o čijoj je bogatoj udaji često potajno snivao.
Na pješčanu kuću pao je mrak. Samo su seoski psi vidjeli crnu sjenu kako se kreće oko trgovčeve kuće.
Trgovac je ujutro s prvim zracima sunca krenuo do staje po magarca kojim se transportirao do trga na kome je drzao trgovinu.
Osjetio je mučan smrad, magarac, točnije polovica magarca ležala je krvava i izbrijana do gole kože odmah ispred vrata. Strop je bio dekoriran magarećim iznutricama i velikim masnim muhama. Druga je polovina ležala u kutu. Stravičan je simbol magarećom krvlju bio ispisan na grubom drvenom zidu. Simbol anđela osvete.
Trgovac je otvorio vrata ograđenog prostora u kojem je držao perad, kada mu nešto veliko i strašno uleti u usta. Zgađeno je iz usne šupljine izvadio magareći penis u erekciji.
Povraćajući se vratio u kuću. Nije mogao na posao. Bio je ustrašen i šokiran. Vani se čuo zlosutan smijeh. Trgovac je odlučio pripisati ga sovi, ili nekoj zvijerci.
Seoski psi znaju da nije tako, jer su oni jedini vidjeli kezeću priliku na samom rubu sela kako se smije smijehom paklene jame. Cijelu su noć neutješno cvilili.
Do kuće dojaše mladić, jedan od čuvara tržnice. Vaših sinova nema sahibe.
Trgovac se uhvati za glavu. Crvenih očiju dohvati sablju koja jke inače bila na prodaju, zakračuna vrata i primi kćerkicu u naručje.
Nakon što mladić opet odjaše, na vratima se začuje kucanje. Glasovi njegovih sinova jasno su ga dozivali kroz tamu. Trgovac digne zasun, odškrine polagano vrata, i ugleda svoja dva sina nabijena na kolce kako ga dozivaju nezemaljlskim glasovima. Na prsima su imali urezan isti onaj znak. Trgovac i žena mu popališe svijeće, zaklaše janje s namjerom da ga prinesu kao žrtvu koja bi trebala odobrovoljiti bogove. No onaj stravični fantazmagorični smijeh pogasi sve svijeće koje su gorjele u kući. Trgovac se osvrne u polumraku. Njegove kćeri i ženenije bilo. Sa sabljom u ruci iziđe van, i ženu spazi utopljenu u bunaru. Izvadi joj glavu iz smeđe vode, i padne na pod od straha. Ženino je lice bilo izobličeno od užasa.Debeli joj crv ispuza iz lijevog uha.
„Uzmi mene prokletniče, ali ostavi barem malu na životu!“ vikao je čovjek nikome, jer na ulici nije bilo nikoga, čak ni psa.
Smijeh je do trgovca dolazio sa svih strana. Malo sa sjevera, pa malo s istoka, kad bi se on okrenuo ka istoku, izvor smijeha promijenio bi mjesto, i našao se na zapadu.
U polumraku vitlao je trgovac mačem, i dozivao ime svoje kćeri.
„Želiš li svoju kćer“ upita ga glas koji nije pripadao niti jednoj osobi koja je od bogova stvorena. Želim.
Izvoli. Dajem ti je. Jedini je uvjet da sa svojim ocem izgubi ono najvrijednije, nevinost.
Djevojčica je palakala na ledeno hladnom kamenom oltaru sa simbolom anđela osvete.
Bila je gola, a tijelo joj je poprimilo boju grčke statue. Bila je snježno bijela. Već se u njenim ranim godinama moglo vidjeti kakva će ljepotica postati.
Ledeni smijeh približavao se ušima trgovca i parao ih. Smrad koji je izvirao iz utrobe stvora mogao je srušiti osjetljivijeg čovjeka. Trgovac je međutim bioi navikao na sve. Zato je i bio uspješan.
„Zašto mi to radiš?“ skvičao je čovjek...
„Zato da idući put svakom umirućm čovjeku pored ceste daš gutljaj vode koji bi ga mogao oživjeti. Imam još posla, hajde, vadi stvar, i spasi se. Inače ću vas oboje mučiti na najgore načine, te vas na kraju ubiti.
Trgovac izvadi penis iz hlača. Bio je malen i neugledan. Krene prema svojoj kćeri kad shvati da mu tijelo polako sagorijeva. Demon se smijao, a trgovac je shvaćao da umire. Ali obećao si...Vrištao je trgovac dok je gledao svoje ruke kako gore. Dok je gledao ružne plikove i crne dijelove kože. Demon oslobodi djevojčicu, obuče joj grimizni plašt, zareže palac, ispije krv i time je učini svojom podanicom i ljubavnicom.
„Vidiš s kakvim si čovjekom živjela.Pođi sada sa mnom“
Djevojčica šutke pođe, a iz modrih joj očiju sijevaše plamenovi.
|
