petak, 31.07.2009.
Mentalna mapa prijepodneva
06.30 - jedem vajkrem sa šunkom i pekmez s maslacem (na dvije odvojene kriške kruha) i svijećom tražim primjere ženskih dnevnika u Tagebuchu Petera Boernera mada je dan za prijevod, a ne za sekundarnu literaturu.
7.00 – od doručka je ostala jedino kava, a ja još držim Tagebuch umjesto da se uhvatim energetski prihvatljivog urbanog planiranja.
7.30 – ranojutarnju idilu ispod vinove loze kvari sabor radnika na 50 m udaljenom građevinskom zemljištu na kojem je barba Jovo nekad imao breskve, a onda smo mi petnaest godina imali šikaru. Njušim mortadelu, cigarete i nezadovoljstvo državnim strukturama.
8.20 – ja volim prevoditi. Od svega znam po malo, a malo toga detaljno i integralno pa mi je ludilo kad drugi pametno pišu, a ja lukavo slažem na ciljnom jeziku da dobro zvuči. Plivam među starim i novim glosarima kao riba kojom me hrane svaki dan i koja nije dobra za konzumaciju ako nije direkt s gradela na tanjur, a na gradela direkt iz vode.
9.30 – coke town nije mjesto koje se dade pronaći na karti Engleske, već o njemu piše Charles Dickens u Teškim vremenima ----) Kako je ono izgledao Charles Dickens? Google images zna odgovor! ----) Hm, kad sam zadnji put guglala images, što sam ono tražila? Bukowskog! A zašto? Zato što ga Wladimir Kaminer spominje u jednoj od svojih priča sa Schönhauser Allee, kunući se da ga je vidio u šoping centru u kvartu.
10.00 – čitam biografske crtice i Charlesove kul citate, i poneke na Facebooku i Twitteru dijelim s ekipom. Samo je dosadnim ljudima dosadno. Velikani su uvijek najusamljeniji. Sve su žene kurve. (ups, ovo zadnje nije Bukowski!)
10.45 – Factotum je sljedeći na mome popisu. Je li došlo vrijeme vraćanja knjigama i autorima koje sam ostavila za neka daleka buduća vremena, za ono „moram jednom“? Sylvia Plath, Nebo nad Berlinom, Remains of the Day, još malo twittera i fejsa.
11.30 – Ja volim prevoditi, ali ako mogu malo kasniti s ovim prijevodom, bilo bi super.
11.45 – Vruće je, bučno je, glasno je, a Rebelde navodno ima najkul soundtrack od svih bljuvotina koje se u ovom terminu mogu pogledati na svim televizijama. A brzo će i ručak.
Poremećena kronologija, 28.07.2009.
Help tool u kojemu bi ovaj post imao mnogo više smisla: FreeMind
- 23:22 -
Dodaj komentar
(3) -
Print
-
#
petak, 10.07.2009.
10. srpnja 2002.
Što znači pisati, zapisivati neke proplamsaje svoga života? Katkada pomislim da je pisanje nalik izrađivanju herbarija. Iz mora lišća što leži na zemlji, odaberu se oni osobito lijepi listovi, ili se, još živi, otrgnu sa stabla. Pažljivo se stave ispod nečega teškog kako bi se što bolje izravnali, a potom se pričvrste za neke papire ili kartone kako bi se trajno, ili što trajnije sačuvali. Tako čovjek u svako doba, negdje pri ruci, može imati mnoge lijepe listove, radovati se njihovoj ljepoti, radovati se sjećanjima... jer, kao što moj prijatelj Jozo ponavlja, i od sjećanja se može živjeti.
No, izraditi herbarij, na neki način znači i prevariti otpale i otrgnute listove, spriječiti ih u tome da ostvare svoju kob: da postanu zemlja. A za otpalo i otrgnuto, za sasušeno lišće, postati zemlja znači dozreti. I, ako smijem tako reći, ispuniti svoj život.
Zapisujući pojedine zgode i misli, u određenom smislu zaštićujemo život da mu prolaznost ne naudi. Ali samo u određenom smislu. Jer životu, istinskom životu, ma što bilo, nije moguće nauditi. Nije mu moguće nauditi, ma kako to neshvatljivo zvučalo, dok promatram što se sve ljudima, osobito nedužnima, zbiva.
No, može se dogoditi da, posvećujući se pisanju, propustimo živjeti. I, zato, pisanje ima smisla samo ako ima vrijednost tragova koje ostavljamo svojim životom. Ne dodajemo li pisanjem dobrote životu, ne potvrđujemo li pisanje svojim životom, i sebe i druge tek okradamo.
Stjepan Lice. Herbarij koji je htio biti zemlja. U: Kolo, broj 2, ljeto 2002.
- 01:29 -
Dodaj komentar
(1) -
Print
-
#
