translator goes berserk

Što znači pisati, zapisivati neke proplamsaje svoga života? Katkada pomislim da je pisanje nalik izrađivanju herbarija. Iz mora lišća što leži na zemlji, odaberu se oni osobito lijepi listovi, ili se, još živi, otrgnu sa stabla. Pažljivo se stave ispod nečega teškog kako bi se što bolje izravnali, a potom se pričvrste za neke papire ili kartone kako bi se trajno, ili što trajnije sačuvali. Tako čovjek u svako doba, negdje pri ruci, može imati mnoge lijepe listove, radovati se njihovoj ljepoti, radovati se sjećanjima... jer, kao što moj prijatelj Jozo ponavlja, i od sjećanja se može živjeti.

No, izraditi herbarij, na neki način znači i prevariti otpale i otrgnute listove, spriječiti ih u tome da ostvare svoju kob: da postanu zemlja. A za otpalo i otrgnuto, za sasušeno lišće, postati zemlja znači dozreti. I, ako smijem tako reći, ispuniti svoj život.

Zapisujući pojedine zgode i misli, u određenom smislu zaštićujemo život da mu prolaznost ne naudi. Ali samo u određenom smislu. Jer životu, istinskom životu, ma što bilo, nije moguće nauditi. Nije mu moguće nauditi, ma kako to neshvatljivo zvučalo, dok promatram što se sve ljudima, osobito nedužnima, zbiva.

No, može se dogoditi da, posvećujući se pisanju, propustimo živjeti. I, zato, pisanje ima smisla samo ako ima vrijednost tragova koje ostavljamo svojim životom. Ne dodajemo li pisanjem dobrote životu, ne potvrđujemo li pisanje svojim životom, i sebe i druge tek okradamo.

Stjepan Lice. Herbarij koji je htio biti zemlja. U: Kolo, broj 2, ljeto 2002.