translator goes berserk

srijeda, 25.02.2009.

Happydox ili kako se publika zabavila na otvorenju

Malo mi je zanimljivosti u životu, a blogerski me zanos odavno pustio. Ljubav izgleda traje kraće od obećane tri godine. Pokušala sam malo s microbloggingom, i bila mu vjerna puna dva mikroposta, – nikako da ono nešto u meni zatwitra. Ali padne mi na pamet da bih katkad trebala srezati kvantitetu na račun kvalitete. Ne uspijeva mi još, ali treniram, i upornost će me spasiti. I samokontrola.
Čitam danas u nekoliko navrata o otvorenju Zagrebdoxa, uvodnoj ceremoniji i filmu koji je otvorio festival. Dojmovi o filmu uglavnom su nepodijeljeni – slatko-gorki bombon, suze kroz salve smijeha, crnohumorna vinjeta. I meni se film baš svidio, ali malo me se manje pozitivno dojmilo iskustvo koje je filmu prethodilo. Kažu danas u novinama da je to bilo simultano prevođenje, ali ja opremu, slušalice i simultanu izvedbu nisam vidjela. Inače se takva vrsta prevođenja zove konsekutivom, ali pri konsekutivi prevoditelj obično ima slobodne ruke kako bi mogao raditi bilješke. Mislim, za početak, nije mi jasno što je žena tamo uopće radila kad svi znaju engleski. G. Puhovski se lijepo na samom početku ispričao zbog njezine prisutnosti: Znate, ipak mi rastemo, pa eto, treba nam prevoditelj. Publika ga baš nije preozbiljno shvatila jer svi razumiju engleski pa su bili nestrpljivi i pljeskali prije prijevoda. A taman kad bi pljesak utihnuo i prevoditeljica (bučno) uzela zraka, eto ti gospodina Puhovskog koji nastavlja dalje. A što se bilježenja tiče, nema se tu što ni bilježiti, ljudi verglaju jedno te isto, 5. dox, divni sponzori, grad Zagreb, potencijal, divna publika lalalalala, ali problemčić je, učinilo mi se, bio i u tome što je prevoditeljica protokolarno stajala iza govornika i što je dio zrcalne metafore Jona Alperta u originalu otišao u vjetar. Pardon, prema publici, koja je čula bolje od prevoditeljica. E to je sad bed, jer publiku uvijek zanima znate li vi to jednako dobro kao oni. Kuku lele, ova u datom trenutku nije znala, i zaludu joj sve što je napravila prije, poslije i u međuvremenu. Pa se nespretno pokušala izvući, saževši metaforu još nespretnije i ispremještavši subjekt, predikat i objekt po, kako reče novinarka jednog našeg popularnog portala 'osobnom nahođenju i inspiraciji' (u prijevodu iliti translaturi, što se ta naizmišljala!). Kontekst, moćni facilitator značenja, u ovom je slučaju pao u peti plan. Ma nije zbog neshvaćene metafore, al jadni Alpert se sav zbunio – htio biti poetičan da ne ispadne patetičan, a zabavio publiku i više nego ciljanom opaskom o tome kako je zapravo nesuđeni pravnik. Otprilike kao da čovjek dođe i kaže: Dobra večer, lijepo mi vas je vidjeti u tolikom broju... A publika umre od smijeha.
Happydox je u ponedjeljak počeo i prije negoli je planirano, ali smijeh je sjajna stvar pa makar se i vama smijali. A što se svladavanja neugode i osjećaja totalne blamaže tiče, trening dušu dao. Po mogućnosti, ne pred zrcalom. Smijemo se i na zatvaranju!