Ovaj sam tjedan pogledala dva odlična filma - prvi je No Country For Old Men, koji me oduševio - šteta što ću noćas ćoriti kad Javier dobije svoga Oscara za frizuricu i originalnu pucaljku (Da ne zaboravim - sretno kolegici prevoditeljici koja već godinama ne odustaje od praćenja ceremonije dodjele). Drugi film vrijedan sat i pol vremena je Darjeeling d.o.o. Wesa Andersona, apsurdan road movie s obilatom postkolonijalnom podlogom i sjajnim soundtrackom - već danima pjevušim Petera Sarsteda i sanjam u psihodeličnim bojama.
Nažalost, ovo nije post o dobrim filmovima, već o jednom apsurdno lošem. Mada je njegova svjetska premijera već pomalo stara vijest, moji su dojmovi još vrlo svježi i moram ih podijeliti s nešto širom javnošću. Prije mjesec dana provela sam dva sata gledajući uvod, priču i finale priče o australskom snu koji se, na žalost sviju koji su ikada čuli za naraciju, režiju ili glumu, odlučio materijalizirati u liku i djelu Stevea Ravica.
Mladi je heavy metalac po glazbenom ukusu i životnom opredjeljenju prema vlastitim riječima deset godina izravno i neizravno radio na svome kolažu od dva svijeta. Rođen u obitelji hrvatskih doseljenika, odgojen i odrastao na ulicama St Albansa kao pripadnik sumnjive subkulture, osjetio je, kao i mnogi prije njega, da ljudi moraju čuti njegovu jedinstvenu priču. Za razliku od tih mnogih, njega nedostatak formalnog obrazovanja, filinga i novca nije spriječio da svoju zamisao provede u filmsko djelo: Warrior je svjetlo dana prvi put ugledao u Cannesu 2007., u kategoriji nezavisne filmske produkcije, a čast da prvi vide film čija finalna verzija još nije plasirana na tržište dobili su studenti anglistike, komparatistike i režije u sklopu Dana Australije i Tjedna australskog filma u Zagrebu.
Kako na službenim stranicama i šarenoj brošuri piše, Warrior je 'drama koja vas uvlači u različite društvene subkulture na periferiji urbane Australije'. Sat i pol scenarističkog, redateljskog i glumačkog uratka Stevea Ravica obuhvaća 15 godina u životu Blazea (Blejz po engleski, po hrvatski Blaž) i njegovih živopisnih prijatelja i prijateljica koji briju na hard i soft metal i niti jedan porok im većviđeno nije stran. Ne znam kako bi se redatelj, scenarist i glavni glumac očitovao o svome modusu izlaganja, ali ja bih rekla da je to transparentna dnevnička forma, potpomognuta datiranim kadrovima i pripovjedačem. Ideja nagomilavanja narativnih metoda počela je kao klasičan alat za popunjavanje rupa, a već do prve petine filma uznapredovala u vrijeđanje inteligencije prosječnog gledatelja. Okupivši vojsku plošnih likova iz američke B-produkcije, po definiciji stereotipiziranih do prepoznatljivosti, i stavivši im u usta sveoobjašnjavajuće dijaloge, Steve za svaki slučaj, ako je komu štogod promaklo, kroz pripovjedača utvrđuje gradivo. Pa to izgleda ovako:
Slika I: Najćudoredniji od ratnika popustio je pritisku vršnjaka i uzeo koku.
Dijalog I: Daj, stari, uzmi, neće ti ništa biti. –Dobro, evo, uzimam. (Uzima)
Pripovjedač I: XY popustio je pred navaljivanjem i uzeo kokain.
Slika II: XY u prljavu razbacanu stanu puši cigaretu za cigaretom, podvezuje si ruku i divljački se bode tražeći venu. Djevojka mu pomaže, pripravlja špricu. Jedna. Druga. Treća. Pjena na usta i gotov je. Djevojka ga oživljava, ali nemoćna je, pa kad vidi da se ne miče, reže si vene i trza se par minuta stilizirano (misli Steve) u lokvi krvi. Ostaje nejasno je li mu slomila rebra skakanjem po prsnom košu.
Dijalog II: (neartikulirano stenjanje) –Nemoj, dovoljno ti je. –Odjebi. –(grcanje) –Ne!!! (ridanje) (krkljanje) (tišina)
Pripovjedač II: XY je dane provodio u svome prljavom razbacanom stanu, pušio cigaretu za cigaretom i fiksao se. XX je očajavala. On nije prestajao. Odjedanput mu je pjena počela izlaziti na usta, srušio se i počeo se grčiti. XX je skočila, pokušala ga oživjeti, ali nije išlo. Na kraju si je ona prerezala žile.
Kad smo već kod vrijeđanja, mislim da bi Warriora trebalo u terapijske svrhe puštati svima koji imaju problema s centrom za nacionalni ponos i koje automatski ne prođu srsi čim se sjete ranih devedesetih: Jedno gledanje rata u Hrvatskoj i stradanja u Vukovaru iz vizure dijaspore koja ispred televizora suosjeća sa svakom žrtvom probudit će Thompsona u vama. Na viziju bukoličkih slavonskih ravnica i obitelji koja je živjela skladno i sretno od svoga rada u kućici od keksa i kolača dok nije došao zli susjed Jovo (ili ovako nekako) i sve im to nasilno uzeo logično se nastavljaju dirljivi prizori krvlju zamrljanog pečatnjaka sa šahovnicom na ruci Blejza, koji je svoje ožiljke doduše zaradio u uličnim borbama u St Albansu, ali to za ovu priču i nije previše važno.
Od žena u filmu nismo puno čuli, ali podosta smo vidjeli. Statistice se na simboličkoj i korporalnoj razini mogu podijeliti na izbušene i istetovirane (kulise u službi ilustracije ženske strane subkulture) i gologuze (kulise u službi ilustracije muške vizure ženske strane subkulture). Tu su i dvije tipične Hrvatice: Janja, tip anđela u kući, koja je pobjegla iz razorenog Vukovara (znamo da je Vukovar po izbušenom vodotornju koji ostaje u pozadini dok žena trči prema Australiji), i Klaudija, posrnuli tip, kroz koju će cijeli svijet doznati da žene u Hrvatskoj svoje muškarce čekaju zatvorene u djevojačkoj sobi punoj plišanih medvjedića i srca, pišući im pisma koja natapaju suzama, a kad više doista nema izlaza, prekidaju sve veze s njima i odaju se escortu.
Uz manje-više sretan kraj, izuzmu li se nužne kolateralne žrtve, film nam snažno poručuje da metal živi, i to uz podršku Veleposlanstva Australije u Hrvatskoj, koje je omogućilo projekciju Warriora u sklopu hrvatsko-australske suradnje. Iz te je vizure Steve Ravic zasigurno utjelovljenje diplomatskih težnji, a u njegovu se diplomatičnost i političku korektnost publika se imala priliku uvjeriti kad je s ponosom istaknuo da su mu se oči zacaklile dok je u Zagrebu gledao nastup gostujuće aboridžinske skupine Descendance.
Otprilike u isto vrijeme dok se Steveu Ravicu cakle oči u Kaptol centru u Zagrebu, premijer Kevin Rudd slavi Dan Australije ističući kako im je čast zemlju dijeliti s Aborižinima, dok se iznad njega na nebu ispisuje 'Sorry'. Sori što vas je sad 2% i što živite 20 g. manje od nas. Sori za Izgubljenu generaciju i općenitu diskriminaciju.
I Steve je na kraju rekao sori, ali ne za film, već za kvalitetu zvuka. Činilo se da ga najviše zabrinjava što je film inače snimljen u high definition formatu, a Broadway Tkalča ne može ga kao takvoga reproducirati zbog manjkave opreme. Nije ga zabrinjavala narativna linija, dok se pitanje mojih i Picassovih linija počinje aktualizirati, štoviše relativizirati. Nepostojanje njegove linije institucionalno podupiru filmski festival u Cannesu i australsko veleposlanstvo, svojim logom i medijskim prostorom, što jamči legitimitet i težinu, a to nas opet vraća na početak: Nije važno što i kako, već tko i kada. I naravno, tko će sve to platiti.
Tu su Steve Ravic i njegovi ratnici mudro i u pravo vrijeme odigrali najjače karte: Bacili su na vrpcu svoje interese i igračke, plus ama baš svega po malo, prodali svakomu po dio i dobili krila. Ako ih pak odskočna daska Cannesa i države Australije lansira nekamo kamo nisu planirali aterirati, uvijek mogu reći: Vi niste naša ciljna publika, vi ne kužite subkulturu. Eto još jednoga dokaza da imate predrasuda prema heavy metalu. Bla-bla-bla.
Steve, stari (valjda možemo na ti, ostavio si mi pismo sa svojim mailom i brojem mobitela dok si u Hrvatskoj), Planina Brokeback nije film snimljen za gej kauboje, Tigar i zmaj za leteće Kineze niti je Zodiac priručnik za serijske ubojice. Ali ti to sve već sigurno znaš.
Ono što ne znaš jest da si izabrao krivo mjesto za svjetsku premijeru svoje crno-bijele jednodimenzionalne sage. Ako Alejandro Inarritu zna odabrati naturščike koji nose film, ne znači da ćeš znati i ti ako to dovoljno jako želiš. Kad kreneš raspredati jednu priču, bilo bi poželjno da je do kraja filma nekako završiš: Stvarno nisam skužila čemu ona epizoda s nogometom! I otkud ti odjedanput pas u šetnji s Klaudijom? I ona Mrs Robinson epizoda – ne predlažem da se dadeš u plagijatore, ali od Mikea Nicholsa bi mogao ponešto naučiti.
Ali svaka čast! Ne zato što imaš san, ili dobar film, već zato što si svladao marketing za napredne, i usput se sigurno sjajno zabavio. Doduše, koliko sam vidjela zbunjena i revoltirana lica oko sebe, u Zagrebu nisi uspio u pokušaju da nam prodaš film u paketu s idejom demokracije, ali neka te tješi da je najteže biti faca u svome selu.
O svakodnevnom životu, općoj kulturi, prevođenju te povezanosti prije spomenutih.
Ili, drukčije rečeno, iz jedne recenzije nepoznatog autora:
"Piše blago suhoparnim stilom, voli igre riječima, smatra sebe intelektualkom i probably obožava jukićku. Sve razlozi da ju čitate i volite, because you could be just like her!"
