translator goes berserk

petak, 13.07.2007.

Ohridski biseri

Kad osjetim da mi je život totalni kaos, krenem raditi reda među najkaotičnijim fizičkim objektima koji me okružuju: radnoj površini, mnogobrojnim torbama i torbicama i u ormarima. Tim redom. A na stolu mi se smiješi fascikl s bilješkama s nedavnog puta u Makedoniju: Ohrid i Skopje, 4 dana ugodnog druženja i zanimljivih iskustava - još da nisam morala raditi, bilo bi to sjajno (za potrebe naracije, zanemarit ćemo činjenicu da bez posla ne bih Makedoniju ni primirisala).
Kako su godišnji blizu, a ja umorna i mentalno potrošena, pomisao na tu zadnju simultanu gažu prije ljeta baš mi i nije razgaljivala dušu. Stres je bio tim veći što nisam znala kako ću prevoditi, za koga, s kojeg jezika i na koji, a njemački je definitivno bio u kombinaciji, kao službeni jezik skupa.
Ne znam koliko sam dosad pisala o stanju svoje njemačke moždane hemisfere - ukratko, nicht gut! Dani kad sam fluentno razglabala o filmu i Goetheu, Herderu i prevođenju u Heidelbergu odavno su iza mene. Posla je s njemačkim malo, pa mi isti sukcesivno propada. Doduše, zadnjih mjeseci trudim se što više čitati na njemačkom i instalirala sam si inforadio.de kao zvučnu kulisu dok sam za kompom, al svejedno.
Možda je i bolje da nisam znala što me u dvorani hotela Gorica uz Ohridskoto jezeroto čeka - pobjegla bih glavom bez obzira. Ovako sam se samo u pauzama bavila mišlju da otplivam u susjednu Albaniju s putovnicom u zubima, da sve bude regularno. 80% posla odvijalo se u smjeru njemački-engleski, a ostalih 20% obrnuto. Hrvatskog ni za lijeka, a kamoli za prijevoda. Kad sam se navikla ne slušati strani jezik, već poruku, na engleski je bilo vrlo okej, dok njemački... Ne baš sooo schlecht priznati moram, neke su stvari bile gut (najgut stvar je bila što sam imala Lanu koja je svojim sjajnim njemačkim spašavala stvar - danke, Schatzi), a neke, well, ne bas toliko. Vremenom je, naravno, postajalo bolje, riječi su mi počele padati na pamet: sjetila sam se kako se kaže ustav, parlamentarna demokracija, državno uređenje, zastupnici u parlamentu i pobjeda na izborima, dok mi riječi za 'selo' i 'čelik' nisu bile ni u peti. Sela su mi onda postala 'kleine Staedte', a u jednom mi je trenutku sinulo i da je čelik 'Stiehl', pa sam 15 minuta prevodila Stiehlfabrik ovo, Stiehlfabrik ono. (op. prev. čelik=STAHL - stiehl poprima razna značenja, ovisno o tomu jel sa 'h' ili bez - mislim i nadam se da da niti jedno od njih nije psovka).
Bez obzira ne prevoditeljske bisere, nakon tih sam se nekoliko dana ponovno uspjela oduševiti njemačkim: ekonomičnost i kompaktnost te preciznost toga jezika doista je fantastična. Ma neš ti meni pobjeći tek tako - od rujna ću si naći deutschsprechend partnera/icu za konverzacijske vježbe. (p.s. Ako koga znate - pomoć much appreciated).
To je bio poslovni dio, al bilo je i razbibrige (koja me veoma umori kad moram raditi prije i poslije) i mnogo lepo organiziranog kulturno-umjetničkog programa. Sastalo se društvo iz svih bivših republika plus Albanija, Rumunjska i Njemačka i krenulo u organizirano razgledavanje ohridskih ljepota. Simpatična vodičica na kombinaciji srpskog i hrvatskog bez padeža (što je, rekli su mi, odlika makedonskog - ispravite me ako tko ima drukčiju informaciju) objasnila nam je puno toga o povijesti Ohrida, ali bogme i sadašnjosti: 'Ohridsko jezero, jedna jezero - tamo preko put Albanija, isto na jezero, ali to drugo. Jedno jezero - dva sveta.' Okej, vidim da imate issues sa susjedima... Zanimljiva je bila priča o izradi originalnih ohridskih bisera: receptura je dobro čuvana tajna koju znaju samo dvije obitelji u Ohridu i prenose je s koljena na koljeno ('Samo muška djeca znaju tajna, jer ženska se uda, ode od kuća i odnese tajna u druga familija, i onda problem'). Premaz za bisere radi se od ljuski ribe plašice, koja je zbog toga ugrožena vrsta, kao i ohridska pastrva (koju smo večerali u sjajnom ohridskom restoranu Antiko - podsjeti me na priču o neumskim prstacima). Grad je živ i dinamičan, pun turista i vreve, piće, hrana, odjeća i drangulije su vrlo vrlo povoljni, da ne kažem jeftini, jezero čisto i ugodno hladno, a manastiri uz njega doista impresivni.




Get this: Na plaži imaju wireless - obavijest s lozinkom za pristup internetu polijepljena je po svim okolnim stablima. Kad smo već kod lijepljenja obavijesti na stabla, okolišna osvještenost nije, well, na visokoj razini: Ohrid je još okej, ali Skopje... Dok smo se s aerodroma vozili prema Ohridu, glavni grad me se dojmio - osvijetljene zidine i most preko Vardara, prometne ulice i zgrade obnovljene uz pomoć dobrih ljudi iz Europe i Amerike. Nekoliko dana poslije, po danjem svjetlu i pri +40, prljavština, smeće i isparavanja bili su nepodnošljivi, a Vardar tek plitka kaljuža. Ima Skopje šarma: čaršija s druge strane kamenog mosta podsjetila me na onu sarajevsku, utvrda na brdu doista je impresivna, a noćni pogled na grad nezaboravan.




Okusili smo i nešto noćnog života, i to me doista oduševilo: sjajna glazba, salsa akademija u pubu, puno različitih ljudi, najrazličitijih profila i dobi, prije toga super klopa u restorančiću Nadžak. Hotel Skopski Merak u koji su nas smjestili sažima cijelu sliku koju sam, u vrlo kratkom vremenu, dobila o Skopju: svaka soba ima kompjutor s internetom, ali i dlake u krevetu, prljave podove i potrganu masažnu stijenu. Svejedno, bilo je lijepo i poetski pozitivno, nekako s mirisom prohujalih vremena, ali sad kad u prozi razmišljam o tome, cijenim lijepu zelenu travu i trgovačko društvo Zrinjevac.