translator goes berserk

ponedjeljak, 25.06.2007.

Kanada, Crocs i kuhar(i)

U kratkim pričama Margaret Atwood prošao mi je dugi vikend. Što mi Hrvati volimo praznikovati, to je čudo jedno - mislim da će nemali broj ekipe spojiti ovih par dana s godišnjim na koji su namjeravali oko 15.7. Malo mi je žao naših triju predsjednika koji cijeli dan jurcaju od Vukovara do Zagreba i na plus četrdeset u dugim hlačama i rukavima izvršavaju protokolarne obveze dok narod prazniči: polažu vijence i drže floskule. Misim, nije da ne bih i ja pretrpila za njihova mjesečna primanja.

Ne znam kako vama, ali meni je puno više vruće kad otvorim novine i uključim televizor: RTL voli registar iz pakla pa najavljuje i odjavljuje 'put u pakao', 'vrelinu', 'grotla' i 'paklene celzijuse' (umjesto celzije) te 'toplotne udare' (umjesto toplinske), dok HRT umjereno ostaje pri 'velikim vrućinama', 'visokim temperaturama' i statistikama poput 'Grčka 46 stupnjeva'. (Volim uspoređivati teletekstne udarne vijesti na RTL-u i HRT-u, vrlo zabavno i indikativno!) Kad vidim da je netko u Osijeku umro od vrućine, automatski me oblije znoj, a kad u Vijestima na drugom najave najvrući dan ever, odlučim ne izlaziti iz stana prije 20.30, zatvoriti sve prozore i spustiti rolete, i ne otvarati čak ni poštaru kako se ne bi molekule vreline izvana pomiješale s mojim optimalno rashladjenima. No dobro.

Dok čitam o Margaret Atwood, mada mi njezina autobiografija za njezinu priču nije važna, razmišljam o Kanadi i o simpatičnom Mađaru iz Budimpešte koji je s 15 g. skliznuo kroz neku pukotinu željezne zavjese i šmugnuo u Kanadu, gdje od tada živi i radi i gdje se nedavno umirovio. Susrela sam ga u okolišno-ekološko-komunikacijskom konteksu jedne radionice, ali u pauzama za kavu i za ručak razgovarali smo o Kanadi koju onu pozna i drugoj Kanadi, o kojoj ja nešto malo znam. Moja se Kanada vrti oko ženskog pisma - podijelili smo ljubav prema Carol Shields, Margaret Laurence, spomenutoj Margaret Atwood, a udivljeno mi je pričao i o Alice Munro, koju je jednom prilikom upoznao te nahvalio redatelja Atoma Egoyana za kojeg sam se tek poslije sjetila otkud ga znam. Da je Marshall McLuhan Kanađanin, to sam znala, ali nisam znala (ili me nije zanimalo) da je iz te zemlje mala Avril Lavinge. Nisam znala ni da Kanada ima velike probleme s native populations, Indijancima i Eskimima, koje pokušavaju asimilirati, doduše mnogo suptinije i osjetljivije od susjednog im SAD-a, ali neuspješno. Među domorodcima je i dalje najveća stopa nezaposlenosti, kriminala, alkoholizma i ostalih ovisnosti, a Kanađani nemoćno šire ruke, dok im je retorika, ako je suditi po mom novom prijatelju koji je bio član jednog pregovaračkog tima za native claims, sljedeća: Eto, jesmo vas zajebali, uzeli vam zemlju i zgurali vas u te rezervate, diskriminiramo vas jer ste luzeri, a luzeri ste jer vas mi diskriminiramo, al dajte da to nekako riješimo. Sretno vam bilo, ne znam baš. Zanimalo me kakvi su odnosi Kanađana s Amerikancima, pa sam za početak dobila jedno diplomatsko: There are some frictions, well..., a za kraj, nakon pola sata i jedne Žuje: We hate Bush and his politics! Join the club, mate!

U dostupnoj teoriji po kojoj opet intenzivno kopam u ove vrele dane, Kanada mi se u popisima primarne i sekundarne literature čini marginom engleskog govornog područja, anglosaksonskim Drugim u mome horizontu od beletristike, teorije i svakoraznih medija. Anglosaksonsko Prvo mi je zemlja Busha, Opre i Crocsica, te izdavaštva u kojem je knjiga koja dijeli naciju po pizzama bestseler. Eto, do prekjučer sam rugala bezobličnoj raznobojnoj pjenastoj gumi u City centru kao nečem što samo Amerikanci mogu dizajnirati i nositi(!), pa sam onda baš jučer, fore radi, s jednom modno vrlo osvještenom frendicom isprobala jedne. U-DOB-NO! I skoro pa rasprodano - žuti model, kojem sam se najviše rugala i koji fura Faith Hill više se ne može naći ni u jednoj veličini, a prognoziram da će uskoro biti i glavni hit na špici. Ma dajte, molim vas, zar Uggsice doista zadovoljavaju vaše estetske kriterije?! Kad sam ih prvi put vidjela podsjetile su me na donje šape onog snježnog čovjeka što lovi Duška Dugouška po Sjevernom polu. A apropos podjele nacije po picozonama, jel vam omot izgleda poznato? Jest zrcalna slika, al bogme sliče ko jaje jajetu!