translator goes berserk

subota, 01.07.2006.

POSPREMANJE - 1. dio

1. Isprintana recenzija Bijelih zubi od Zadie Smith (iz Zareza, napisala Biljana Romić)
Knjiga je iz 2001. g., u izdanju VBZ-a i u prijevodu Selme Dimitrijević - po broju stranica, pozamašan pothvat, ali pravi užitak za čitanje. Prvi roman Zadie Smith, do sada već možete čitati još par uspješnica.
Ključne riječi koje sam podcrtala u tekstu by B. Romić: hibridni spoj matice i kolonijalnih izdanaka, obiteljska saga široka zamaha, topos blizanaca koji istošću potvrđuju razlike, kriza identiteta čiji su nositelji marginalci, crne rupe iscrtanoga svijeta u kojemu svatko nalazi svoju sreću, mladost autorice (imala je 21 g. kad je počela pisati roman) (op. moja na ovo zadnje - majko moja!)

Osvrt iste autorice na prijevod + moje opaske:
Kaže Biljana Romić da je 'šteta po roman što mu prijevod nije manje kvrgav i što je odviše robovao engleskoj sintaksi' (slažem se, dušom i tijelom!), što je 'nejasno kad se prelazi u drugi govorni registar, a kad se ostaje na razni književnog standarda' (težina i vrijednost odabira registra vrlo se često zanemaruje u prijevodima - osobito televizijskima, u titlovima, gdje se smatra da je prostor premali za takve manevre. Odgovorno tvrdim da to nije istina.). Kao problem se navode i pasivne konstrukcije i glagolske imenice, te neuporaba vokativa, opet boljka mnogih prijevoda.

Nekoliko primjera neadekvatnih prijevoda zabilježenih by moja malenkost:
1. 'Ti si pametan kolačić, Irie' (smart cookie)
2. 'Joyce je čitala biologiju na koledžu.' (she read biology)
3. 'Nitko u kućanstvu Joyceovih nije pravio šale o Darwinu.' (made jokes)
4. 'On je Irie viđao samo na bljeskove, kad bi se došla kući otuširati.' (in flashes, in a flash)

2. Jutarnji list od 13. ožujka 2004. g., kolumna Dan za danom Radovana Stipetića pod naslovom Ciao se ne može prevoditi s Bog.

Ukratko: autor se osvrće na komentar Živka Kustića koji kritizira 'navadu TV prevoditeljica da talijanski pozdrav ciao prevode s Bog.' Prijevod se, dakle, ne sviđa ni Kustiću ni Stipetiću, ali daju različita objašnjenja: Kustić spominje etimologiju riječi ciao, ali i da se Božje ime u tom kontekstu ne smije spominjati uzalud, dok Stipetić prigovara što se ne koristi, odnosno izbjegava pozdrav Zdravo!

Moj kratak i jezgrovit komentar (po potrebi sam ga voljna proširiti): Pješački otok na kojemu svakodnevno stoje prevoditelji (ne samo prevoditeljice, na koje se obrušio Kustić) nalazi se na raskrižju raznoraznih viših i nižih institucija od kojih svaka misli da je tu da ih nešto nauči i da bi njoj trebali najilustrativnije služiti. Iz perspektive osobe pored koje svakodnevno prošiša mnogo takvih institucijskih cestovnih, tračnih i zračnih vozila, poruka: sugestije su više nego dobrodošle, tuđim znanjima i iskustvima se klanjam, ali JA ću na kraju odlučiti koja mi od njih trebaju, a koja ću pospremiti za drugi put, jer JA imam uvid u CJELOKUPNU situaciju na raskrižju, odnosno u svoj AUTORSKI RAD, odnosno u PRIJEVOD.

3. Nevezane crtice iz Houellebecquove Platforme (prigodna lektira u jeku turističke sezone za cinike bez iluzija):

* Turističkim je poduzećima ciljda ljude usreće po određenoj cijeni u određenom vremenskom razdoblju.(str. 176.)
* Sve smo se troje našli zarobljeni u društvenom sustavu poput kukaca u komadu jantara. Nismo mogli natrag. (str. 138/39.)
* Osobno o industrijskoj proizvodnji nisam imao blage veze. Potpuno sam se prilagodio informacijskom dobu, što je značilo da nisam nizašto. Valerie i Jean-Yves također su baratali samo informacijama i kapitalom; oni su ih rabili inteligentno i konkretno, a ja rutinski i birokratski. No da nas, primjerice, blokira neka strana sila, ni nas troje niti itko od mojih znanaca ne bi bio u stanju ponovno pokrenuti industrijsku proizvodnju. (str. 186.)
* Samo su katolici uspjeli pronaći pogrebno rješenje koje funkcionira. Činjenica je da je kod njih smrt veličanstvena i dirljiva jedino zato što je poriču.

Sjajno. Bacila sam 7 papira u smeće. 777 777 777 777 more to go.