translator goes berserk

četvrtak, 11.05.2006.

Erata corrige

Na kompu imam folder pod nazivom ERATA. Nekako mi kul zvuči, bolje nego kiksevi, pogreške, primjedbe, prijetnje ili jezikova juha. Zalijepim već spomenute pisane primjedbe unutra i čekam da prođe dovoljno vremena da osjećaj neadekvatnosti i posramljenosti pred nekima od njih prođe pa da se mogu dobro nasmijati.

O nekim sam svojim zapamćenijim kiksevima već pisala, ali dajte da vam sada ispričam kako sam jednom umalo obmanula naciju po važnom političkom pitanju iliti što se dogodilo kad je netko od faca iz MMF-a došao procijeniti ondašnje stanje u Hrvatskoj.

Ja bila dežurna na javnoj televiziji. Dežurna znači biti ondje cijelo poslijepodne, prevoditi materijale za tjedne emisije koji pristignu (a koji su svi pod HITNO), a u međuvremenu servisirati novinare raznoraznih redakcija koji svi citat otvoren znaju engleski, ali trenutačno imaju važnijeg posla ili ih boli glava citat zatvoren. Često se od toga izgubi glava, užasno je stresno, jer možete zamisliti da je jedna stvar uvijek hitnija od druge, a svakome je opet njihova najhitnija. I tako, u jeku trke i zbrke, zovu mene da prevedem par rečenica za središnju info emisiju nešto prije 7. Mora biti gotovo za 15 min, pa na lekturu, pa na usnimavanje joj nema mjesta u desku brzo brzo nađi gdje ćeš to preslušati i skinuti (u TV žargonu skidanje znači prevoditi bez teksta - jedino što imate je govornik, koji je često Finac iz Kine koji govori engleski s norveškim akcentom, i zvuk koji nije uvijek bogzna kako kvalitetan uz sve pozadinske šumove). I sjednem ja i slušam što tip mrmlja, da, Hrvatska je super, a u zadnje vrijeme NIJE POSTIGLA NEKI ZNAČAJAN NAPREDAK. Hmmmm, sumnjivo. Ti stranci koji dođu obično nas hvale i govore kako smo postigli, u najmanju ruku, zavidan napredak, što on to priča. Poslušam još jedanput, čini mi se isto. Izjava je od tri rečenice, potpuno izrezane iz konteksta. Još jedanput. Glavobolja se intenzivira. Novinari mi kucaju na vrata skopa i kažu da se požurim. Zvoni mobitel. Dolazi lektorica. Damn you all... I ja to napišem, predam, i zaboravim. Spustim se do svoje sobice s kavom u jednoj, a ručkom u drugoj ruci (7 uvečer prošlo, mind you), a već zvoni mobitel: Urednik vas moli da dođete gore. I odem ja, a on meni (osobno, inače je komunikacija obično preko njegovih ađutanata): Sjednite. I sjednem ja. Uzmite slušalice. Što ja sad ovo. Poslušajte. I ja poslušam, i jasno čujem (s druge vrpce i na drugom skopu) da Hrvatska JEST POSTIGLA ZNAČAJAN NAPREDAK. I onda, nakon te male lekcije iz moći i znanja, krene uobičajena jezikova juha s litanijama o mojoj nesposobnosti i prijetnjom dopisa službi za prevođenje. Što bi bilo da on nije pročitao? Mislim si, najmanje što možeš jest pročitati, ali šutim. I mislim (poslije, kad sam se smirila), pa moglo je sve to i malo drukčije. Pravilo broj jedan: Ako ne kužiš, odnosno ne čuješ, ne potvrđuj niti negiraj, piši što je neutralnije moguće.

Jednom sam, u sličnim okolnostima, po završetku skidanja titlova za neku reportažu u Brisanom prostoru, u sekvenci koja je neformalni razgovor i gdje apsolutno ništa nisam čula, pokušala biti snalažljiva pa sam, zaključujući iz slike i kretnji, napisala titl: Dodajte mi, molim vas, vino. Gledatelji su sutradan zvali i pitali jel prevoditelj gluh, jer tip je, navodno, pisao Jeste li gledali Labuđe jezero?

Filmovi su posebna priča. Uz VHS ili DVD uvijek dobijete tekst, odnosno transkript, ali on je katkad takva katastrofa da bi ga i moja baka bolje 'skinula'. Pogrešno napisani toponimi, imena, brojevi, gomila nedosljednosti. Pravilo broj dva: ne vjeruj tekstu, osim u kombinaciji s onim što čuješ i što nađeš o datom materijalu iz drugih izvora. I ja to znam. Ali katkad je sugestija, u kombinaciji s umorom, dekocentracijom, gomilom posla, moćna stvar:
Brat joj dođe na vrata usred noći i moli je da prespava. Ona srdita, ali pušta ga, okreće mu leđa i kaže: Donijet ću ti plahtu. Tako je čula osoba koja je skidala skript, a čujem tako i ja. I napišem. Ali ostali su čuli: Ne vjerujem da padam na ta sranja. Hmm, da, shit, sheet, shit happens!

Nije stvar samo u slušanju, naravno, već i u krivom izboru rješnja: Katkad mi se sklopka u glavi, pod utjecajem unutrašnjih i vanjskih događanja, jednostavno krivo okrene, kontekst odjedanput vidim u drugom svjetlu i prije nego što se bilo što dade spasiti, odeeeeeeeee... Pa sam tako napisala da se čovjek odvezao do planine, a on se ustvari pokušao sunovratiti (drove over a cliff). Pa sam napisala, ovo je posebno zabavno crtica tužno, da joj muža nikako nema doma, da stalno radi vani (a on bio u teretani, work out!!!) Omaške u brojkama, pretvaranjima mjernih jedinica, brojeva odjeće i sličnoga da i ne spominjem.

Eto, nekoliko bisera iz moje riznice. Ima ih još, a i bit će ih, sigurna sam. A trudim se, kao i moje kolege i kolegice, ali savršenstvo, pogotovu u prijevodu, nemoguća je i nedostižna ideja. A elementarne stvari koje svatko treba znati, sudeći po pismima, mailovim i telefonskim pozivima od gledatelja koji su, uz dužno poštavanje, potpuni laici na polju jezika, a o prevođenju da i ne govorimo, nikad nisu elementarne. I svatko griješi. Voditelji svih emisija na svih televizijama zatrokiraju tu i tamo. Plasiraju se loši prilozi, kvizovi, talk showovi, voditelji. Jednu emisiju odrade loše, drugu dobro. Čemu onda očekivati savršenstvo u ovome segmentu? Kad neki stranac progovori riječ hrvatskog i četiri puta fula padež, rod i broj, klanjamo mu se i hvalimo ga na sva zvona. Podnosimo i pače, oduševljeni smo, pokušajima Francuza koji se strašno žele pohvaliti svojim znanjem hrvatskog, pa onda četiri napamet naučene rečenice čitaju četiri sata, i osam puta kažu 'vala svima i istakne par ljudi koje želi posebno po'valiti. Zdrave kritike nikad dosta, ali, molim, with respect! Ili još bolje, prijavite mi sve što vas muči, pa ćemo to skupa prodiskutirati :)