translator goes berserk

nedjelja, 09.04.2006.

Ništa vas ne smije iznenaditi

Kad idem u kino, ja sam
pomalo kao na radnom zadatku.

A kako je opće poznato da ja
mazohistički volim svoj posao,

gornja bi se konstatacija trebala
shvatiti u najpozitivnijem smislu.

Slušam, gledam i uspoređujem,
a stignem i prokomentirati.

Jučer sam bila u kinu,
ali ovaj je put bilo nešto drukčije.

Nisam imala što čitati.

Mozak mi je, avaj,
radio na samo dva kolosijeka.

Umjesto na uobičajenih sedam.

Kud svi Turci, tu i mali Mujo:
otišla i ja gledati Karaulu.

I nije samo Mujo bio ondje,
već i ostale SR-e iz SFRJ.

Svi se udružiše u produkciji,
pravo bilo lijepo vidjeti.

Kada je riječ o glazbi i filmu,
pomalo sam jugonostalgična.

Uvodna scena vojnika na počinku
i idiličnog ruralnog krajolika

nešto je stiliziranija od sličnih
pokušaja Veljka Bulajića,

ali scene seks na eks
vadi-sise-digni-suknju,

ne bi se, bogami,
ni Mira Furlan postidjela.

Tomić je moj omiljeni kolumnist

i mislim da mu najviše
leži upravo kraća forma,

ali proza mu je dušu dala
da završi na filmskom platnu.

Sudeći po dvije nedavno
snimljene uspješnice,

nisam jedina pametna
glavica koja je to zaključila.

Slikovitost i razvoj priče
itekako su tomićevski,

ali me rasplet malo šokirao.

Zaboravila sam da gledam film
Rajka Grlića, a ne Ante Tomića.

Imam osjećaj da Ante
to baš i ne bi tako riješio.

Morat ću pročitati knjigu.

Originalna knjiga nije Karaula,
kao što će sad svi misliti,

jer ljudi više idu u kina
nego što čitaju knjige.

Nažalost.

Mnogi misle i da je
Frankenstein bio čudovište.

A nije. Victor Frankenstein je
tata od čudovišta. Ali koga briga.

I tu je film za sve kriv.

Knjiga po kojoj je nastao scenarij
Karaule napisana je 2003. g.

I zove se NNNI. Ništa
nas ne smije iznenaditi.

Ekipa je sjajna.

Odahnem što postoje glumci
bolji od onih u Ljubavi u nečemu.

Iako su najbolji hrvatski
glumci u filmu Bosanci i Srbi.

Bravo za Sergeja Trifunovića
i veterana Bogdana Diklića.

Mali Toni ima potencijala,
ali malo mi je išao na živce

stalni lebdeći osmijeh
na njegovu bejbifejsu.

Moj je dečko išao
u kino zbog romana.

Najviše zbog uzrečice
poručnika Pašića vojnicima:

Jebem te u slezenu.

Kad mom dragom spomete NNNI,
njegova je reakcija sljedeća:

Ha-ha-ha jebem te u slezenu.

A mene baš zanima kako
su to preveli na engleski!

Izjava da je prevođenje nemoguće
kosi se s mojom radnom etikom.

I s prirodom moga posla.

Ali kad se o paleti psovki kod
nas i u susjednim zemljama radi,

jadan i uzak engleski asortiman
ne može nam ni primirisati.

Fuck ovo, fuck ono, a tu
i tamo go to hell, asshole.

Možda tu treba posegnuti

za angliciziranim registrom
belosvetskih emigranata u SAD-u.

A većina će psovki i pitoresknih
izraza sigurno ispasti iz titla.

Ne stane.

Ali odgovorno tvrdim da sve
što je važno u titl MORA stati.

Ima tu posla: sjesti i razmisliti
o tome što je važnije u kontekstu.

A vremena malo.

Karaula je na engleski
prevedena kao Border Post.

Naravno da je neadekvatno,
ali koja je alternativa?

Ja bih vjerojatno, da je mene
zapala zadaća krštenja filma,

razmišljala danima i noćima,
kopala po netu i rječnicima,

i na kraju stisnula zube i nesretno
napisala to Border Post.

Ma ja bih organizirala referendum,
i čak mislim da bi odaziv bio velik.

Ljudi vole kad ih se pita.

Pa i ja vas pitam: Što vi mislite?