Emocionalni inat

Valjda ti se minimalno jednom godišnje mora dogoditi onaj jedan trenutak kad skužiš da ti u životu ništa ne štima i samo glasno vikneš "idem u tri lijepe odavde, ne mogu više!". Ali ne odeš nego se čupaš. Nekad se iščupaš nekad ne. I tako ti je do nekog novog istog trenutka.

Jednom davno prije 6-7 godina sam prvi put shvatila što su oni pravi leptirići u trbuhu. Tad sam mislila da su bezuvjetni i da će trajati cijeli život i da za mene ne postoji nijedno drugo jato leptirića. Tad sam također mislila da je život film i da sve ima sretan završetak. Iznenađenje se krilo u tome što sve NEMA sretan završetak. Mladica...
Bila sam jako veliki... hm.. emotivac. Onako, razdragano umiljato stvorenje |s jedne strane, s druge sam bila u pubertetu|.
Voljela sam zagrljaje, poljupce, lijepe ljubavne patetične priče i filmove, latinske uzrečice, cvijeće, vjetar, kišu, sunce, kopno i more, Oliverove balade o tužnim ljubavima i svakog čovjeka kojeg sam srela. Tad sam voljela sve.
Onda mi se dogodilo novo jato leptirića... koje me otupilo na sve ovo gore navedeno.
Od zagrljala je ostalo "ne diraj me i makni se",
od poljubaca je ostao neobavezni seks,
od lijepih ljubavnih i patetičnih priča i filmova je ostalo "mislim da ću povratit od miljavštine",
od latinskih uzrečica samo res, non verba,
od cvijeća volim tulipane i to ne radi tulipana nego radi Nizozemske gdje je "legalno" državni moto,
od vjetra, kiše i sunca je ostalo "samo da mi se ne ukovrča kosa po ovom vremenu",
od kopna je ostao jedan mali dio mora pod prozorom stana,
od mora je ostala želja da živim u Moskvi,
od Oliverovih balada o tužnim ljubavima je ostalo Rammsteinova Ohne dich i naporni pijani mladić jedne proljetne večeri s gitarom pod prozorom,
od ljudi nije ostao nitko.
I ja ne volim nikog.

Da posložim ove stvari gore mi je trebalo neko vrijeme, ali mi je tako odgovaralo. Funkcionirala sam najbolje isključivo sama. Nije mi trebala patetika, ničije suosjećanje, poljubac i zagrljaj, ničija pomoć ni životno mudrovanje, sve sam mogla sama. Ili sam bar tako mislila.
A kad tako misliš, onda te svemir u to i uvjeri. Na svakom portalu tjedno osvane bar jedan motivacijski feministički članak o tome kako biti uspješna bez muškarca, kako biti u potpunosti samostalna, kako dokazati drugima da si emancipirana u svakom pogledu...
Pa si isprintaš veliki natpis "sama sebi dovoljna" i staviš ga na pano 50×70 da prekriješ slike s maturalca. I vjeruješ u to i živiš tako, oko godinu dana. Kuhaš sama, radiš sama, zarađuješ sama, kupuješ sama, pišeš sama, učiš sama, piješ kavu sama, čistiš stan sama, izlaziš sama, spavaš sama... SAMA. Ne usamljena, sama.
S vremena na vrijeme staneš pa sagledaš bitna životna polja.

Ljubav? Rekao je da bi vezu, ja nisam za to, prepatetično je uopće vjerovati da bi iz toga nešto moglo ispasti. Uostalom, nije ni za njega. Poludio bi dok bi iz mene iskopao gram emocije, ako bi uopce iskopao. Ne, ne, nikako ne. Ali ovo povremeno viđanje uglavnom u noćnim satima mi je ok. To može.
Karijera? Super mi je ovaj student servis. Gdje god se prijavim, prime me. Lova je zasad ok i ne mogu se žaliti. Možda zvrcnem mamu za pozajmicu da se izvučem od 28.-4. u mjesecu. Faks je isto ok. Položila sam statistiku 1 i metodologiju. To znači da sve ostalo mogu.
Zdravlje? Blijeda sam. Sto posto mi je željezo opet u banani. O sveta anemijo, ko mi te dade? Ali mi se ne da kod doktora, riješit ću ja to sama prehranom.

Zadnjih par mjeseci sam dosta radila, malo spavala i učila koliko je išlo. Posao u kuhinji hotela koji sam dobila me je totalno zaljubio u tu disciplinu, a i u jednog od nadležnih. Njegov hod je istovremeno izvor najvećeg ega koji sam ikad vidjela ali i... seksa, čistog seksa. Ima nešto toliko erotično u njegovom pogledu i načinu govora. Budi požudu instant. Zato mi 10 sati dnevno ponekad nije predstavljalo problem. Došla bih u stan umorna, otvorila knjižurinu iz statistike 2 i rješavala zadatke. Za teoriju imam vremena, ionako je pismeni sastavljen samo od zadataka, a njega je najteže proći. Na posao u popodnevnu smjenu bi dolazila s podočnjacima i popucanim kapilarama ispod očiju. Pogletovala bih se korektorom i poljubila odraz u ogledalu.

Potiskivanje osjećaja ti donese dosta dobrog u životu. Rjeđe se razočaraš u ljude, nikome ne vjeruješ osim sebi, imaš samo svoje probleme i ne planiraš rješavati tuđe; a tako se i postaviš prema ljudima.

*****
Kasni mi plaća. Deadline za stanarinu je 20. u mjesecu, a gore spomenuti 28. je daleko.
Faks je... još uvijek prebolna točka da bi napisala što je.
Ne mogu naći novi posao.
Fali mi ljubavi, da. Fali mi.

Koliko god potiskivanje osjećaja zaista ima svojih prednosti, jednom će se javiti ovakva "idem u tri lijepe odavde, ne mogu više!" situacija. A najgora nuspojava je... Kad osjećaje potiskujete previše duboko i jednom odlučite potisnuti ove neosjećaje, taj čin će rezultirati totalnom eskalacijom emocija. Tako osjećaji funkcioniraju, kao AK-47. Ako ne znate nježno s njima, oni samo izlete i uzrokuju buku.
Ljuta sam. Tužna sam. Razočarana sam. Nesposobna sam. Usamljena sam. Nezadovoljna sam.
Sjedim na krevetu sama sa blogoknjigom koju sam dobila neki dan i gledam u početnu stranicu svojih tekstova. Koliko istine ima u naslovu koji sam, igrom slučaja, odabrala na nekoj glupoj nebitnoj kavi. Prokleti emocinalni inat. Inat samoj sebi i nikom drugom. JA NE MOGU SAMA. I sve što mi treba je nečiji iskreni zagrljaj, a otjerala sam od sebe sve koji su to mogli.

Skinula sam natpis sa panoa i stavila novi, mali, da se vide sve slike s maturalca.

Poslala sam poruku svemiru.