Catch me while I'm sleeping

Hmmm...Eo pishem vam novi poft...Mada neam neke naročite inspiracje ali...



1.topic:

Valentinovo..hmmm...paaa...Čudna je to stvar,tj.dan...Al nebitno...
ay...Sve moje bivše ljubavi....




ma..ti tako..komercijalni dani...Blagdani...ne fascinira me to toliko,mislim..ne pogađa me do te mjere...
Smisao osjećaja,razloge za ljubav.sreću,tugu,žalost nalazim u običnim danima...Danima u kojima učim..Odrastam...Napredujem/nazadujem...Živim..Preživljavam....

2.topic:

Dan je započeo šugavo...Sve je bilo toliko trulo da uopće nije znala kako bi izdržala ostatak u startu uništenog dana...
Opet premalo vremena,a previše obaveza a povrh sveg i previše živciranja!!!
I opet isti bus opet isti ljudi,opet iste priče i samo još više dodavanja soli na rane...
Glasovi samo dopiru...Njene riječi je vrijeđaju...Ne,ona ne može više...Okreće se..On je tamo..Svijetla točka trenutne situacije!On joj je uvijek znao izmamiti osmijeh na lice!
Na njega se nije mogla ljutiti dulje od pola sekunde...Jedno "ej" bilo je dovoljan razlog da zaboravi sve do sada...Da se prepusti besmislenom naklapanju i nebulozama...

Za 15-ak minuta opet je bila gradu...Baš kao i svakog ponedjeljka,opet je bila na kavi sa svojom verzijom Samanthe...Baš kao i uvijek:dileme,razmišljanja,priče i prepričavanja,besmislena prepucavanja,šale i smijanje,dečki u prolazu i njihove "pozadine"...


Konobari po običaju lunjaju naokolo...Njihove priče i jadanja baze i zašprehavanja...Sve ono što ju je do tada mučilo,jednostavno je ishlapjelo...Miris duhana i okus kave bili su dovoljni da sve to izbrišu...


Iz svega toga "probudilo" ju je zvono...Morala je krenuti..Morala je ući u onu prokletu zgradu koju donekle i voli,ali opet ta je zgrada [u posljednjih nekoliko mjeseci]bil sinomim svih njenih problema..U njoj su se oni sve više i više kotili,poput neke destruktivne strane vrste koja se gomila nenormalnom brzinom,a još se ne zna kako je se riješiti...
Ona je to mrzila...Jer bilo je tu[u tim problemima] previše loše prošlosti da bi se preko svega tako lako prešlo,a ona je to mrzila.Željela je da bude jednostavnije...Da bude sretnije..Da bude kao i prošle godine...
Po prvi puta sa samo 16 godina osjetila je udarac vremena na svome licu...Po prvi puta shvatila je ono famozno "u moje vrijeme"...Jer..To je bilo neko ljepše i sretnije vrijeme..Krv i suze mogle su teći!!!!



A sada...Jedva je čekala da dođe kraj svemu...Da ode doma...Da zaspe...I ništa ne sanja...Odradila je šutke sve što je imala i izašla iz zgrade...Hodala je kao uvijek mislima lutajući daleko...Jedan slučajam pogled bio je dovoljan da vidi njega...malo drugačijeg nego prije,ali.To je on!Pred očima joj proleti brzi flash back..Sve ono...Sve od prije...Svi oni vrući,ranoljetnji dani ispred zgrade...Sve riječi,svi glasovi.svi pokreti svi događaji...Pred očima joj proleti sve ono što su svi oni nekada bili...


P.S. VEEEEELIKA PUSSA MOJOJ "SAMANTHI" !!!Jooooj jedwa čekam da sredish net...