|
|
Gradom se provlače zadnji dani babljeg ljeta.
Ulice su izgubile onaj lelujavi dojam fatamorgane koja prijeti da na vrući asfalt prospe tornjeve sa zlatnim kupolama i žene u tisuću velova.
Rasipa se sinteza socijalističkih zgrada, rimskih pročelja i titravih fatamorgana, koje su ljetni ljudi spojili u jednu veliku pozornicu.
Kvartovi poprimaju sivilo napuštenog asfalta, izblijedjelih pješačkih prijelaza, oguljenih pročelja i grafita.
Poluprazni štekati suncobranima štite posljednje goste blijede kože, pjegama posutih lica, osjetljivih tijela, kojima bablje ljeto na izmaku pruža sigurnost blagosti i ljepotu sporosti.
Plaže gube vedrinu mnoštva i poprimaju glas individualnosti.
Žamor glasova više nije nalik košnici, iz daljine prigušen borovima, iz blizine upijen pijeskom i valovima.
Sada se glasovi pojačavaju i prenose, putujući toplim zrakom do šetača pod zadnjim zrakama sunca.
S turistima odlazi osjećaj da smo isti, da imamo nešto što nitko ne može platiti.
Neki bolje isti ljudi su platili i uživali, a zatim odnijeli dojmove, slike i priče u neke manje lijepe ali sretnije zemlje.
Luka miruje ljuljuškajući oguljene brodice. dok visoko iznad park šuma šuti bez daha, šokirana poput oskvrnute djevice.
Polagano se osipa ljetna iluzija.
Kalete fotografiraju preostale turiste, vrućinom utiskujući njihove negative u tisućgodišnji kamen...kameno Torinsko platno...
U nekom blagom danu kasne jeseni, uz točan omjer topline i vjetra, zamišljeni prolaznik mogao bi iznenada ugledati lelujavu projekciju žene u rimskoj togi, vojnika u sandalama, turista sa šeširom, kako se pojavljuju i nestaju, zauvijek zapamćeni u jednom trenutku grada.
Uskoro će se pomaknuti vrijeme, skratiti dan...doći će kiše...
Grad će utonuti u ljude, ljudi će utonuti u grad.
Dok nas opet ne otkrije ljeto i iluzija iznova oživi.
