°°deadtotheworld

Od svih godišnjih doba,jedino je jesen donosila prvenstveno osjećaj.kao sigurnost koju bih nalazila u dugotrajnoj patnji,i jesen je donosila gomilu tankoćutnih osjećanja već sa prvom kišom.zatvorila bi me svojim smeđim velom i prepustila svijetu sjena i vrtložnih misli gdje bih stajala i činilo bi mi se da gledam svoje misli umjesto da ih doživljavam.osjećaji bi se pretočili u ravnodušnu nostalgiju,hladne vjetrove,ocvalo cvijeće na praznom groblju,izdubljene bundeve u kišnoj noći,nepotrebne.Sve teže pokrivače davnog,poznatog mirisa,mirisa dječjih snova,straha od mraka,mirisa gorkog čaja i bolesti.Upravo tako bi mi mirisala sigurnost i nehajnost i toplina.kao knjiga dragog pjesnika,ne ni pjesma ni priča ni radnja,već riječi koje leže jedna uz drugu,sljubljuju se,veličaju,okomljuju jedna na drugu,uzdižu,sputavaju,zarobljuju,gube se jedna u drugoj da bi na kraju ostale lebdjeti između mene i knjige,ostale u nekoj mojoj nedorečenoj misli,ili u nekoj koju se ne bih usudila dovršiti.nisam ih dovršavala ni tad,kao hladno,zamišljeno dijete,ne dovršavam ih ni sad.prebacujem ih,odvažem,ali ostanu u svojoj šturosti,možda i stoga da ih ne moram dijeliti s drugima,da ih ne istrgam i zajedno s paučinom nakupljenom na njima ne predam u nečije tamne hladne ruke,da ih jednim pomakom olovne nakupine mesa ne slomi i baci.da lično nekoga tako ne bacim.