krijumčarka

"-Šššš…čuju se pijevci u ranu zoru. Kukuriču. Sad će se ljudi početi ustajati, nemamo još puno vremena.
-Ššššš….šašava mala. To je moj doručak. Ti možeš loviti, a ja sa ovakvom nogom i natečenim venama jedva hodam. Ostavi, ostavi to.
-Sad ćemo preko granice, tu ima prolaz između grmlja. Nije daleko. Morat ćemo pregaziti blatnjavi potočić, ali ništa to nije, gazila sam ja ovim svojim stopalima za vrijeme rata i dublje i hladnije vode. Kad su ono vojnici zapucali, u sred noći, nije se gledalo kuda se bježi, noge su same išle, a kroz duboku noć sijevali su rafali, izgledalo je kao novogodišnji vatromet iz horor filma, a nikad ih nisam voljela gledati, u njima samo prikaze dašću za vratom i ne posustaju. U trku, zapljuskivao me miris smradnih nogu u gležnjačama, miris muških tijela na kojima se znoj skorio i poprimio mošusni odsjaj, zatim miris višanja u cvatu, jer bilo je rano proljeće kad su se odvažili napasti i predgrađe, a odnekud je mirisao tek pečeni kruh neke vrijedne domaćice. Čuli su se krici u tami. Ljudi su padali, osjećala sam to po tupim zvucima nakon pucnjeva.
Spotaknula sam se, noga mi je zapela za neku razapetu žicu i napravila sam salto, prvi u životu, gotovo salto mortale, bez premca, eh, da me je tada vidjela profesorica tjelesnog iz gimnazijskih dana, ta mršavica u baletnim papučama što nas je tjerala na plesne koreografije, vitlanje vijačom i vježbe na gredi, valjda bi se obeznanila od radosti. Tko zna gdje je i ta završila, sama kost i koža je bila. Tebi se ne bi svidjela. A nije se sviđala ni meni, kad bolje razmislim. Nikad nikakve koristi od te sve muke.
Padam i mislim, ne vrti mi se cijeli život pred očima, kako to u filmovima prikazuju. Kosti škripe, modrice natiču, a onda me prekrije mrak, još crnji i gušći od onoga kroz kojeg sam bježala. Sve utihne. Bilo je tako lijepo nestati. Strah iščezne.
Kad je svanulo, bilo je upravo ovako kao sad. Nebo oblačno, potok u kojem sam završila nakon kotrljanja hladan i blatnjav, moje lice izgrebano, a ruke, ruke i noge nisam osjećala.
Samo sam vidjela da su krvave. I potok je bio crvenkast, ružičast, postiđen, zatrovan, kao otrovom natopljen silnim nadama što su se u njemu zadnji put okupale.
-Šššš…moramo sad tiho. Nije više rat, druga su sad vremena. Ali na granici uvijek ima ljudi u uniformama, zato nogu pred nogu, pažljivo, i ostavi sad te riblje kosti što si ih našla u smeću.
Vidi, imam i ja nešto. Našla sam jučer u onom kontejneru ispred gradske vijećnice ovu divnu maramu. Ima svega jednu rupu, od cigarete valjda, dame puše. I meni nekad dođe, pa šibicom upalim opušak, tek da osjetim miris duhana. Sjećam se, takvu je moj otac darovao majci, davno, prije rata. Voljeli su se. Otac bi je zagrlio i recitirao joj stihove Luke Paljetka, a ona bi pušila neke tanke cigarete iz inozemstva i smijala se grleno. Vidi, pogledaj kako mi samo stoji.
-Šššš….eto, sad smo prešli na drugu stranu. Nitko nas nije vidio. Znam put, nije mi prvi put da tako s one strane prokrijumčarim nekoliko vreća plastičnih boca. Tamo ih još uvijek bacaju zajedno sa svim ostalim vrstama smeća. Kakva ekologija. Svašta se nađe u tim kontejnerima, eto, nisam mogla vjerovati vlastitim očima kad sam ugledala televizor. Mogla bih se kladiti da radi, uopće nije izgledao staro ni pokvareno, tko zna zašto su ga bacili. Ljudi danas bacaju posve upotrebljive stvari. Moda, to ti je macane moj, moda. Promijeni se trend i sve ide u smeće. Mora se biti in, tako kažu u novinama. Kad sam se iskobeljala iz one vode, sva prljava, vukući nogu, omamljena gubitkom svijesti, vidjela sam da mi se haljina poderala. Grudi su mi bile napete, mladost je podrhtavala ispod moje kože, tijelo vitko i njegovano tek je okusilo tridesete. Osvrtala sam se oko sebe, tražeći nešto čime bih se pokrila, sve dok nisam pronašla neku staru vrećicu punu odjeće. Nekome je u bijegu ispala. I danas nosim tuđe prnje, od kad sam ih obukla više se nisu dale s mene. A kuća, ma što ću i spominjati, nema više ni kuće, nemam ni fotografija, knjige su izgorjele, ne mislim se tamo više vraćati, tamo više ničega za mene nema.
-Što se žališ? Evo, sad više ne moraš biti tiho. Mijauči koliko te volja. Baš si se mene uhvatila, pa me pratiš u stopu. Nisam te zvala, ne treba mi društvo, dobro se snalazim i sama. Hm, jedna gladna usta više, eto što si ti. Uzmi, evo, podijelit ćemo doručak."