jedna stara, slavljenička...

Trebala je to biti sasvim obična proslava. Sjećam se, bio je početak prosinca, i ja sam upravo završavao stažiranje u lokalnoj bolnici. Dva dana je trajao stres oko polaganja državnog ispita, a kad sam ga konačno položio, posjetio sam prijatelja kojeg nisam vidio dvije godine.
-Pa, ti si prijatelju, uranio malo - viknuo je već s vrata. Stan je bio uredniji nego ostali stanovi u kojima je ranije živio. Nije bilo kora od banana po stolovima,pljesnivog posuđa sa crvljivim nakupinama na stijenkama niti odjeće ispod koje bi teško bilo pronaći slobodnu stolicu. Samo je izbor cimera ostao isti.
Zapravo, biranje cimera je svojevrstan luksuz u studentskim danima. Uzmeš ono što dobiješ i pokušavaš se nositi s tim. Onako kako najbolje znaš.
-Gdje samo nalaziš ovakve tipove? - šapnuo sam mu i glavom pokazao na dugokosog križanca između hipi rastafarijanca i heavy matal narkića sa gomilom filozofskih knjiga spremljenih u mentalne ladice, od kojih jedino naslovi blinkaju podvučeni crvenom bojom, a sadržaj je izgubljen u jednoj od crvotočina prilikom buđenja i pražnjenja sadržaja želuca nakon cijelonoćne pijanke.
-Gadno je stari, ali stan je odličan. I malo košta. - potapšao me je po ramenu i uveo me u dnevni boravak.
Društvo je već od ranih poslijepodnevnih sati kuhalo čobanac. Kuhinja je mirisala na dinstanu svinjetinu i crvenu papriku u prahu.
U ruci mi se za trenutak stvorila čaša puna traminca, slatkastog bijelog vina koje mi je prijalo nakon hladnog zraka i gužve na ulicama. Otpio sam gutljaj veličine trećine zapremine čaše i sjeo u fotelju do prozora.
Promatrao sam ljude. Staro društvo, ono veliko društvo koje sam poznavao i s kojim sam proveo nekoliko neslućeno lijepih godina, raspalo se. Ovdje su večeras neki posve novi ljudi. Ne znam nikoga.
Neobično je osjetiti onu istu atmosferu, a bez poznatih lica.
-Još uvijek ne pričaš s Milom? Vidio sam je neki dan, rekla mi je da se uskoro udaje za onog svog...
-Ona je za mene, prijatelju, mrtva. - prekinuo me ne dopustivši mi da dovršim rečenicu. - Nema tu povratka na staro. Kad jednom odnos postane besmislen, održavanje istog je samo mučenje.
Toga dana nisam znao da ću za nekoliko godina, prema Mili osjećati isto. Neke su žene naprosto takve. Zabljesnu, uvuku se pod kožu, postanu ti bliske, drage, na jednoj netjelesnoj razini, a zatim sve to nedostojanstveno pogaze.
Ni danas ne znam je li je više volio on ili ja. Tek, bila nam je kao sestra oboma.
-Ti još nisi napisao svoj diplomski rad?
-Još nekoliko ispita i onda se zatvaram u sobu i ne izlazim dok ne bude gotov. Znaš da je kod nas potrebno provesti istraživanje,onako jedno pravo, sociološko, pa tek onda prionuti poslu. Nema prepisivanja, kao kod vas.
Nasmijali smo se. Gotovo sinkronizirano.
Vino je teklo u potocima. Domagoj, fini dečko iz kvarta, ispraznio je šank u stan svog oca i donio devet butelja vina od kojih je sve jedno bilo skuplje od drugoga. Želio sam ih probati sve. Potencijalna glavobolja zbog miješanja sorti i vrsta nije me brinula. Odlučio sam o tome razmišljati ujutro. I onako kažu da je jutro pametnije od večeri.
Čobanac me palio po nepcima. Ljuto je tražilo zalijevanje.
Niska, plava djevojka miješala je karte za tarot s ozbiljnošću kakve apotekarice koja pokušava napraviti iscjeliteljski melem. Oprezno, dugo i pažljivo. Uživala je u svom statusu zvijezde večeri. Vodila je igru znalački. Poznavala je sve sudionike na proslavi i već sam vidio, njeno čitanje sudbine iz karata bit će prilagođeno činjenicama koje je već o njima unaprijed znala.
Nekako je osjetila da sam protivnik takvih jeftinih trikova pa me gledala s neskrivenom antipatijom. U njenim zjenicama sam, kao u zrcalu, vidio sebe, lijeno zavaljenog s čašom vina u jednoj ruci i s cigaretom u drugoj. Imao sam na sebi crno odijelo, još od polaganja ispita, pa je to još više odbijalo. Smatrala me je prepotentnim liječnikom koji je zalutao na studentsko okupljanje.
-Imaš zgodno društvance. Odakle ih poznaješ? - blago sam se nagnuo na lijevu stranu i preko ramena ga upitno pogledao.
-To mi je ekipa s posla. Svi su apsolventi, ali rade u mojoj firmi. Strane firme su ti drugačije. Zapošljavaju ljude s potencijalom, bez obzira što su još jedan korak udaljeni od diplome. Da nije tako, ja bih sad pucao po šavovima. Bez love. Ok su, vjeruj mi.
Draga, večeras ja želim biti prvi. - doviknuo joj je razdragano, okrećući se od mene. Ipak sam ja slavljenik.
Nasmješila mu se s visoka. Znao sam da je taj osmjeh takav zbog mene. Nekim se ljudima ne svidim. Jer djelujem zastrašujuće sigurno u sebe. Mislim da je krajičkom razuma osjetila i privlačnost prema meni, koju je svjesno negirala.
-Presjeci.
Presjekao je špil i izvukao kartu smrti. Ozbiljnog izraza lica, objašnjavala mu je kako karta smrti ne znači nužno nešto loše, nego samo promjene. Bla, bla, nastavljala je vesti.
Kad je došao red na mene, otpio sam još jedan gutljaj, ponovno napunio čašu, zapalio i pristojno se zahvalio.
-Ne vjerujem u proricanje. A i kad bi u kartama i bila zapisana moja sudbina, radije je ne bih znao.
Svi su se nasmijali. Svi osim nje.
Osjetio sam da ne pripadam ovdje, ne kao što sam pripadao starom društvu. Ustao sam se pomirljivo i prešao u kuhinju.
Za stolom se još uvijek jelo, umakao se kruh u tamno meso. Bio je to nešto veseliji dio ekipe. Sjeo sam do Mirne, tajanstvene žene u uskoj haljini, koja je cijelu večer otmjeno vilicom pravila nepravilne oblike po tanjuru. Pričala je malo. Nije mi se uklapala u stereotip. Tema koju su načeli bila je više nego zanimljiva pa sam se uključio.
-Ženama je sex samo produžetak emocija, ljubavi. Rijetke su one koje se mogu potpuno prepustiti užitku i spavati sa neznancem samo zbog zadovoljavanja tjelesne potrebe. - mršavi student farmacije namještao je dioptrijske naočale iza kojih je svijet promatrao sitnim, duboko uvučenim očima u očne duplje.
-Ispravno - rekla je Ona - ali sex nam jednako znači, koliko muškarcima, toliko i ženama. Samo, poticaj je drugačiji. Vi doživljavate buđenje strasti zbog vizualne percepcije, recimo velikih, bujnih grudi, dok je nama za istu stvar potrebno puno mašte i malo više bliskosti. Barem je kod mene tako.
-Ne privlače te, onda, tamni, napeti bicepsi?
-Sad karikiraš stvar. Nije važno privlači li me ovaj ili onaj tip muškarca, važno je da muškarac ima ono nešto, teško opisivo riječima, a ne samo sirovu snagu i savršen izgled. Možda je čar upravo u sitnim nesavršenostima. Koje osoba nosi samouvjereno.
-Osim toga, muškarci u sušna razdoblja pomognu sami sebi. - pokušao je raspravu koja je krenula ozbiljnijim tijekom, vratiti na kolosjek razbibrige.
Osjetio sam da je otvorio Pandorinu kutiju. Nasjela je.
-Valjda i žene znaju slične tehnike. Nije to samo muška privilegija. - odvratila je s dozom prkosa u glasu.
-Ah, da banane i redovnice. To je ta stara priča. Zar ne? - polupijano je nastavio okretati sve na šalu. Crni humor ne izaziva salve smijeha baš kod svake žene. A ova je doista bila nešto posebno.
Prekrižila je nogu preko noge. Bile su glatke i depilirane. Cipele s visokom potpeticom zabljesnule su uglađenošću. Imala je savršene listove.
-Ja mogu "uspjeti" bez ikakvog dodira i pomagala, dovoljno je da prekrižim noge, evo ovako kao sad. - napetost se pojačavala. Kao da njih dvoje imaju neku svoju zajedničku prošlost, koja nije do kraja razjašnjena, a koliko sam vidio po ukočenim licima ostalih za stolom, koja većini prisutnih nije bila poznata. Shvatio sam da se između njih dvoje odvija tihi rat.
Odlučio sam ne dočekati kraj priče i razjašnjenje. Sav mi se dojam o toj tajanstvenoj ženi rasplinuo.
Skinuo sam kaput koji je visio na vratima u hodniku i izašao u noć. Vani je kišilo. Potpuno neobično za prosinac. Ovakve tople zime već dugo nije bilo. Lagano sam hodao, lijeno vukući nogu za nogom. Traminac mi je usporio reakcije, pa mi je do pothodnika trebalo dugo. Kupio sam kišobran od uličnog prodavača, jedan od onih jeftinih s istoka koje prvi nalet vjetra prelomi i izokrene na naličje. Kosa mi je već bila mokra. Na lice su mi kapale kapi pomiješane s orahovim uljem.
Sjeo sam na klupu ispod nadstrešnice.
Puštao sam tramvaje da prolaze.
Ni oni više nisu, kao nekad, vlažni i stari.
Sad imaju nove, modernije.