Valentinovo, satira

"Zašto nisam slušala vlastitu majku, ne bih vam znala reći. Ljubav mi se valjda činila tako lijepom, moćnom.
Svaka žena misli da je posebna kada je obujmi rukama i uzdrhtalim glasom kaže da je želi. Obećanja samo klize sa jezika i slatko, slatko mirišu. Bože zar se tako ne osjeća kraljica, zar to nije osjećaj svojstven samo nama? Mora da se nitko na svijetu ne voli takvom ljubavlju, srce mi se stezalo od miline i strasti, mora da nitko nikada nije doživio upravo ovako jake osjećaje. Mora da je sve ono u knjigama blijeda kopija ovoga sada, kakva Karenjina, ona je samo paćenica, umislila žena sebi neke stvari, uvrtila ih u glavu, ali prava ljubav, ona nema pojma što je prava ljubav. To je ovo, upravo ovo, sada, i ovaj muškarac pored mene, lijep poput nekog glumca, ma kakvog glumca, što su glumci naspram ove ljepote, stasa i uma, ni za usporedbu dovoljno.
Zašto nisam slušala vlastitu majku kad sam znala da je pametna žena?
-Ljubav je, tako jedna prolazna stvar, zaluđenost, kemija, čista kemija od koje mozak prekrije tamna koprena i sprječava te da razumno razmišljaš. Kakva ljubav te spopala? Budi dama, odgojila sam te kao damu, nađi obrazovanog čovjeka, gospodina, nekoga s novcem i prezimenom, sa imovinom, nekoga kulturnog.
A meni se činilo da je prelijepo biti malo i gladan, pa i nešto dužan, ali ljubljen, ljubljen. Imovina me nije zanimala, mislila sam, sve ćemo steći, a i koga briga kad sam ljubljena, ljubljena.
A da sam barem pronašla nekoga tko ima novaca, puno novaca i bila mirna. I onako sve prođe.
Sad, kad se više ne osjećam kao kraljica, ni ljubljena, utješila bih se s novom torbom, i nekim finim čizmama. Ili bih naručila nekog zgodnog, plavokosog, nabildanog tipa, da se opet osjećam ljubljena, kad već onaj moj tupan, bez para i bez karaktera, više ništa o ljubavi ne zna. Da sam barem slušala majku kad mi je rekla da su muškarci lovci samo dok ne osvoje, a onda se pretvore u lavove, neobrijane, vječno pospane, lijene.
Neka mi oproste ona fina gospoda koja su iznimke.
Da sam barem slušala starije i pametnije od sebe kad su mi govorili da muškarci nisu monogamni po prirodi, varaju ako ništa a ono barem u mislima, a da im se ukaže neka prilika, prihvatili bi je objeručke.
-Ja volim sve žene, a rado bih mijenjao moju jednu za dvije od dvadeset. - govorio bi barba Jote.
Mislila sam, pusti Jotu, pa kakav je on artefakt muškarca, nije on baš reprezentativan primjerak, mora se priznati. Moj divni, divni ljubljeni muškarac, on je poseban. I voli samo mene.
Naiva, teška naiva. Ma kakve ovce na proplanku, i kravice blago telećeg pogleda, mi smo žene naivke naivnije od naive same.
I tako, muškarci su smislili Valentinovo. Da nam se pričini da ljubav traje, a zapravo je nema. Ljubav je samo iluzija.
A možda nismo ni mi u njihovim očima ništa bolje. Možda misle, kud sam baš s ovom guskom zapeo, pored tolikih labudova? Da je barem bolja kuharica, da je barem pročitala Kama sutru, pa da barem započnemo skupa brojati, da je barem deset kila mršavija, da je barem zanima nogomet kad već za ništa drugo nije, ili da barem šuti i ne zvoca. Da je barem bogata nasljednica pa da znamo za što trpimo stalna prigovaranja.
Možda oni misle da smo Valentinovo izmislile mi žene, da ih mučimo, moraju potrošiti, pa izabrati dar, a to je gubitak vremena i oni to mrze, to hodanje po dućanima, kao da je šoping izmišljen umjesto sprave za mučenje za moderne muškarce, pa onda se moraju sramotiti sa tim buketima cvijeća po ulici, kao da nije dovoljno što su nas oženili i spasili nam biološki sat od propasti.
Tko zna, što je njemu njegova majka rekla. Možda je i on trebao bolje slušati.
A mislili smo tada da smo najpametniji, kako sve znamo i kako su priče drugih ljudi samo naklapanja. Mi smo iznad svega. Mi. Ta divna riječ, koja se negdje putem izgubila. Pa je se prisjetimo svakog Valentinova.
I dignemo čašu u čast snovima. Poljubimo se za prošlost, koja je bila lijepa, ali je kratko trajala. Nazdravimo iluzijama. I vratimo se u kolotečinu života."