kum

Igrali smo partiju karata, u djevojku.

Počelo je kad sam svom cimeru, Bartolomeju, ostao dužan novac za šteku cigareta. Rekao mi je, onako nonšalantno, kao da ga nije previše briga, nego eto govori nešto beznačajno i tek tako, da nešto kaže, usput, "ne moraš mi vratiti". Meni je zazvučalo prijeteći, poput, vratiti ćeš mi to s kamatama, pajdo. Samo, ne sad, nego onda kada to meni bude odgovaralo.
Pretvarao sam se da taj oštri prizvuk nije napravio ledenu crtnu razgraničenja između nas. Prokleo sam dan kad sam novac zarađen istovaranjem kamiona potrošio da Lauru izvedem na večeru, umjesto da sam kupio bonove za menzu i cigarete. Jebi ga, poroci su poroci. Valjda će me ovo naučiti pameti pa ću prestati pušiti.
Tjedan dana kasnije, Bartolomej lijeno ušeta u našu sobu, baci na stol knjigu iz patologije i sjedne značajno na krevet. Znao sam da će mi reći nešto važno.
Stoga sam se otišao otuširati.
Problem sa tuširanjem je taj što to ne može trajati predugo. Konačno sam se vratio u sobu, kože smežurane i vlažne, mirišući na svježinu.
Čekao me je na istom mjestu.
Trebaju mi one slike. - samo se zavalio udobnije na krevet.
Koje slike? - pokušao sam se praviti naivan.
Način na koji me gledao nije odavao mjesta sumnji da zna kako se pretvaram da ne razumijem o čemu govori.
Trebaju mi večeras. Dolaze ljudi koji ih žele kupiti. Spremni su platiti dobru lovu, a takva prilika se ne propušta. - natočio je iz boce viski u prljavu čašu.
Taj tip s kojim živim već mjesec dana, pije viski, puši skupe cigarete, nosi odjela i živi u studenstkom domu. Valjda sam glup kad ranije nisam shvatio kako je tu nešto mutno. Mislio sam da je neki tatin sin koji studira medicinu i živi na visokoj nozi. A ovdje živi radi hira, društva, studenstkog štiha, što li već.
Danas mi je postalo jasno da sam posve krivo zaključio.
Znao sam da želi slike moje Laure, djevojke s kojom se viđam neko vrijeme, slike koje sam napravio bez njenog znanja. Zapravo se sramim. Moglo bi se reći da sam u jednom dijelu svoje ličnosti, prilično perverzan tip. Slikao sam žene s kojim sam spavao i pravio vlastitu kolekciju nagih žena u erotičnim i lascivnim pozama.
Naravno, nisam im to imao namjeru niti reći niti pokazati.
Samo sam se želio s vremena na vrijeme podsjetiti nekih lijepih trenutaka. Nešto kao dnevnik. Ili kao spomenar.
S Laurom sam otišao korak dalje.
Zapravo sam ih snimao tajno, imam dobru fotografsku opremu, namjestio bih vremenski odmak i okidač bi okinuo dok bi se žena u krevetu uvijala oko mojih nogu. Većinom su na slikama bila njihova leđa, stražnjice, nisu se vidjela lica, samo divna tijela.
Lauri sam prodao foru da mi izvodi striptiz, rekao sam joj da me uzbuđuje gledanje dok se dira, lagao sam i mazao razne gluposti samo da je navedem da čini s tijelom ono što sam želio slikati.
Na fotografijama se jasno vidjelo lice. I ružičasti otvori. I bujne grudi. Vidjelo se sve.
Bartolomej me uhvatio u nezgodnom trenutku, s jednom rukom ispod plahte, a s drugom na slikama. Blesav kakav jesam, nisam zaključao vrata. Nisam ga očekivao.
Fora s njim je ta što se on odlično kontrolira. Ne reagira na prvu.
Nije rekao ništa, premda sam znao da je vidio slike. Znao sam i da je prepoznao Lauru.

Nije mi bilo osobito stalo do te žene, no nekako mi muški ponos nije dopuštao da se predam bez borbe. Iako, kukavica kao ja, nikad se ne bori dugo. Stoga sam odlučio predložiti mu nagodbu.
Igrat ćemo partiju karata. Ako pobijedi on, dobit će sve slike koje sam ikada slikao i ja se selim iz sobe. Ako pobijedim ja, vratit ću mu tu jebenu siću koju sam mu dužan za cigarete i on će se iseliti iz zajedničke sobe.
To bi valjda bio kraj našeg suživota koji se nije pokazao sretnim. Nisu nam se valjda horoskopi složili.

Pristao je. Znao sam da će pristati. Bacio sam mu rukavicu u lice. Kao što su u ona davna vremena činili džentlmeni. Samo što je on mafijaš iz neke selendre u Zagorju, a ja sam pizda s otoka.
Počeli smo u devet ujutro. Ajnc. Blackjack.
Dijelimo naizmjenično, svaki po pet dijeljenja. Igramo do trideset pobjeda.
Ide to brzo. Dijelim. Dobijem 17. U k...ne smijem uzeti još jednu kartu. On dobije 16. Vuče peticu.
Besmisleno bi bilo opisivati cijeli tijek igre, tek rasturio me je u manje od sat vremena.
Predao sam mu slike. Sve. Do posljednje.
U jedanaest sati sam se već iseljavao iz sobe.
Naći ću neki stan koji neću moći plaćati, dom je za mene gotova priča. To je njegov teritorij, nemam više tu što tražiti. Osim toga, kad se pobješnjele babe budu spremile na osvetu, morat ću se dobro skriti.

Prošlo je od tada pet godina. Završio sam novinarstvo, počeo raditi u jednoj renomiranoj kući kao potrčkalo i zaboravio i Lauru i Bartolomeja. Život je naprosto tekao dalje. Doduše, sport kojim sam se bavio nisam napustio, starih navika se čovjek teško rješava, a žene su u mom životu postajale sve ljepše i ljepše, čak bi se usudio reći i raskalašenije. A onda sam opet sreo Lauru. I zaljubio se poput dječaka što još nosi hlače na tregere i ide u klasičnu gimnaziju. Zaljubio sam se šokiran reakcijom svog vlastitog srca. Osjetio sam po prvi put u životu ono što pisci opisuju u ozbiljnim knjigama, ono što opisuju u glupim ljubavnim romanima na kioscima, ono o čemu svira filharmonija i pjeva šlager pjevač u prolaznim hitovima.
Upišao sam se u gaće od straha.
Pa kud baš od svih žena u nju. Činilo mi se da je vidim prvi put u životu, tako me opčinila. Naprosto mi je bilo nevjerojatno zamisliti da sam s tom ženom već spavao. Drhtao mi je glas u razgovoru s njom, a o drugim reakcijama da i ne pričam.
Ljubav je jebena stvar. Zaskoči te kad najmanje očekuješ. Zaljubio sam se do bola. Što je najgore od svega, znao sam, onim dijelom svog srca koji nije uništen egoizmom i surovošću svakodnevice, da je to ljubav kakvu sam čekao cijeli život.
Nije ništa pitala, ni gdje sam nestao prije puno godina, ni zašto. Predala mi se kao da je samo mene čekala.
Mora da sam bio slijep kad sam je pustio. Pitao sam se kako već tada nisam znao da je ona ta, ona prava. Potrošio sam je i planirao ostaviti, kao i puno onih prije nje. Bartolomej je samo ubrzao cijelu stvar.

I tako sam opet igrao partiju karata, u djevojku. Pronašao sam Bartolomeja. Bio je vlasnik kockarnice u zapadnom dijelu grada, restorana u centru i nekoliko renomiranih butika. Zvjerka u crnom mercedesu. U crnom odjelu. S pištoljem ispod sakoa. Smjerno sam ga zamolio da mi vrati slike. Samo Laurine. Zamolio sam ga da nam bude kum na vjenčanju. Plakao sam, cvilio, rastezao priču od nemila do nedraga, dok ga nisam uvjerio da je volim i da bi bilo nepodnošljivo lagati je ostatak života, strepiti hoće li se negdje njene slike pojaviti, isplivati na svjetlost dana. Uostalom ušli smo u neke zrele godine, sagradili karijeru, ne bi bilo dobro da joj te slike unište život.
Sažalio se valjda, ako takvi tipovi uopće imaju sažaljenja, na ove moje jadikovke. Ili mi je možda želio napakostiti, jer kako sam čuo u braku mu ne cvijetaju ruže, možda je pomislio, eto ti kad si navalio, oženi se, pa ćeš vidjeti kako je svim ostalim smrtnicima.
Igrali smo blackjack, opet. Ovaj put samo jednu partiju. Ako je suđeno, dobit ću ga ovako ili onako, ako nije mogu igrati od jutra do mraka, rezultat će biti isti. Ako pobijedim ja, vratit će mi slike, a on to može, siguran sam. Tip kojem ih je prodao mu je ili kompanjon ili mu je nešto dužan. Ako pobijedi on, ja sam najebao. Regruturat će me. A to znači da ću morati obavljati neke prljave poslove za njega. Sva sreća pa sam novinar. A on novinara u svom koralu nema. Ima sudaca, odvjetnika, liječnika, kuhara, konobara, svega ima. Imat će i mene. A ja ću ovako ili onako imati nju.
Podijelio sam karte. Dobio sam 21 iz ruke.
-Hrabar si ti momak, nema što. Javi kad je vjenčanje, bit ću ti kum. - rekao mi je kroz dim cigarete. Nije uopće pogledao svoje karte.

Za tjedan dana, u plavoj kuverti dobio sam natrag Laurine slike.
Bila je oduševljena kad sam joj rekao da će mi vjenčani kum biti cimer iz studentskih dana.