okaljanost

Katkad sjednem na stolicu od pruća i dignem nogu na onu praznu nasuprot, zureći u prazno, ne iščekujući ništa osim pulsiranja vremena što se uvlači u svaki kutak prostora, poput mraka u suton, tiho i jednolično, brišući sjene sa zidova kuća, čineći siluete jedva vidiljivima.
I tako sjedim.
Potiskujem osjećaj okaljanosti.
Moje su misli sirovije od mesa zaklanog teleta, roze i svijetlo krvave. Mirišu baršunasto.