preko ruba

"Uz staru kuću cvjetala je ružičasta ruža penjačica, raskošno razgranatog stabla bila je lijepa opreka sivim zidinama od kamena i neke priproste vrste žbuke, koja je bila jedva primjetno vezivno tkivo, sraslo s tlom, upijeno u sivilo građevine, čineći je još uvijek čvrstom. Vjetar se poigravao laticama pupoljaka, a bilo ih je na stotine. Jedno sam se vrijeme zabavljao brojeći ih, no ubrzo mi je ta besciljna igra dosadila. Pušio sam vukući dim za dimom, osjećajući opor miris duhana kako mi se uvlači u pamučnu košulju što sam je jutros odjenuo mirisnu i čistu. Gadilo mi se to, a nisam mogao ništa protiv poriva koji je bio jači od onog dijela mene što se protivio smrdljivim vlasima kose i smrdljivim tkaninama. Stoga sam izlazio vani, na ulicu.
Djeca su se igrala skrivača. Ulica je odjekivala od njihovih koraka i glasova, čuo sam poznate brojalice vlastitog djetinjstva i vidio razbijena koljena od trčanja, upravo onakva kakva su bila moja, jednom davno, dok su se godine brojale jednoznamenkasto. U njihovim vrsicima odzvanjalo je nadolazeće ljeto, točno sam ga mogao osjetiti, i suhoću zraka i vrelinu podneva i snagu večernjeg vjetra.
Kad zatvorim oči, vidim je naslonjenu na drvenu ogradu stepeništa, nasmijanu, kako priča, usne joj se miču i ja poželim da znam, kao gluhi, vještinu čitanja s usana, jer bih tada mogao razaznati što mu to govori dok je on nudi prženim lješnjacima, držeći joj nadlakticu u svojoj ruci.
Duboko u sebi, ne i u stvarnosti, zaletio sam se trčeći do ograde i gurnuo je. Jasno sam čuo lomljenje drveta i njeno je tijelo proletjelo pokraj njega prepuštajući se slobodnom padu što nije mogao trajati više od sekunde, nedovoljno čak i da shvati što joj se događa, dostatno tek da je obuzme strava i uroni svom silinom u njene oči iz kojih je izbijala poput vrela. Zbunjenost, nevjerica i prepast, sve izmiješano u taj jedan dijelić vremena. Tup udarac o pod i muškarčev vrisak.
Nevjerojatno je da i muškarci znaju vrištati. Smiješno za nekoga tko je već duboko zagazio u pedesete i smatra se ozbiljnim čovjekom.
Trag tanke linije krvi protezao se od ruba usana, onih istih koje su se tako lijepo znale otvarati i pretvarao se u razlijevajuću lokvu, brže od misli. Nisam stigao ni pomisliti da je iz nje istjecao i život skupa s rubinskom tekućinom, a pogled joj se već ukočio zaleđen u vremenu.
Strka koja je nastala, topot bezbroj nogu, glasovi uspaničenih žena i nečije ruke što su me obujmile i pokušavaju me nekud odvesti, sve me to uspavalo i činilo odsutnim.
Duboko u sebi, poželio sam je gurnuti i završiti jednom s tim. Sa svime. Ali ipak nisam. Previše mi je značila i takva razmažena, sebična.
Povukao sam još jedan dim, duboko u pluća i bacio cigaretu. Ruke sam zabio u džepove. Na nepokošenoj livadi brstile su travu dvije koze, natečenih vimena iz kojih je curilo mlijeko. Gomile lastavica letjele su nisko, a zatim se uspinjale zrakom do žica između rasvjetnih stubova gdje su načičkane snatrile.
Osjećao sam vrijeme i mjesto kao gusti pudig, zasićen okusima, kako se razlijava oko mene i utapa me u svojoj neprozirnosti. Glava je prijetila da će se raspuknuti, a negdje u plućima me pritiskalo i tištalo. Ne znam otkud taj teret, toliki i tako pretežak.
Rukom sam, stisnutom u šaku, snažnim trzajem, kroz ružino grmlje, zdrobio komad zida.
Navečer sam vidio njenu poruku, pisalo je "oprosti". Nekako sam znao da je ovaj put to mislila ozbiljno.
Dok su negdje u daljini šumjeli treperavi odsjaji noći, ubrao sam granu punu cvjetova i stavio je u vodu. Prošlo me je. Nedostajala mi je. Bilo bi mi žao da sam je danas gurnuo preko ruba."