Voda kao sudbina

Iza fasada nekih kuća, posve običnih na prvi pogled, bijeli prozori, ispeglane zavjese sa brokatnim nitima, zidovi ožbukani svježom bojom ili obloženi kamenom, znaju se kriti čudovišta. Krvopije što sišu krv i hrane se nemoćnim bićima što su im se prepustila, pa leže ili i sama gmižu, svakim danom se sve više od tih silnih ugriza i pretakanja krvi, pretvaraju u neku neprepoznatljivu životinjsku vrstu kojoj samo oči još sliče na ljudske.
Jedna takva kuća, Remijeva kuća, uzdiže se negdje na sredini ulice, duge ulice što se na svom početku križa sa Zavojanovim prolazom, a na svom kraju sa "ptičijom ulicom". "Ptičija ulica" je šetalište uz rijeku, uređeno, popločano kamenim kockama između kojih se promaljaju vlati trave, njom u proljetne večeri komarci vrebaju nedužne šetače, majke s djecom, starce što se pomažu štakama, hodajući do posljednjeg atoma snage, jer bolje je umoriti se od hodanja, nego sjesti i prepustiti se nemoći tijela, jer kad čovjek to počne činiti, time je prešutno potpisao i svoj kraj. Sinoć sam u gostionici gdje su muškarci iz tog dijela gradića dolazili kartati, ostavljajući dobre napojnice mladim konobaricama kad im pivo udari u glavu, čuo da se Remi utopio. Zvali su ga tako jer je to bila jedina kartaška igra koju je znao, što su naravno njegovi kompanjoni smatrali sramotnim, navodno se Dalmatinci rode sa znanjem briškule i trešeta, a ovaj kao da je bio izrod. Visok, gledano s leđa je djelovao kao mrcina, a kada bi se okrenuo, ispod plave kose izvirila bi dva plava oka, sjajna, vesela i nježna, dajući mu nevin, dječački izgled. A izgled često vara. U mladosti je pokušao silovati svoju prvu susjedu, a nešto kasnije je odležao nekoliko godina zbog baratanja nožem. Vlastitu je majku tukao drvenim štapom za razvijanje tijesta. Nesretnica je bila iz Bosne, udala se za njegovog oca i pokopala ga prije nego se snašla u novoj okolini. Razvijala je najbolju pitu koju sam ikada jeo. Gledao sam je jednom kako to radi, od male kugle tijesta, po pobrašnjenom stoljnjaku, razvukla bi prozirnu plahtu prstima hodajući ukrug oko stola, te bi je napunila sjeckanim krumpirom i mesom pomiješanim s lukom. Mirisalo je da ti se želudac širio od same pomisli na tople zalogaje.
Rekli su mi da je tu večer stalno ponavljao da je prije desetak godina preplivao La Manche. Svi su mu se smijali.
-Pitajte gospodina Goglija, on zna. - rekao im je, a onda je privezao za zglobove ruku i nogu cigle što ih je našao negdje i rekao da se ide kupati, ako tko želi gledati, neka dođe. Preplivat će rijeku sa utezima kad mu ne vjeruju za kanal.
Društvo je odmahivalo rukama. Nitko nije poznavao navedenog gospodina, a i nikome se nije dalo gledati pijanu budalu i njegove egzibicije. Voda je još uvijek bila hladna i samo bi luđak zaplivao, još veći s utezima na udovima.
Sutra su mu našli tijelo. Ukočeno od hladnoće i smrti.
Palo mi je na pamet tko bi mogao biti sveznajući gospodin. Nije od krvi i nesa, ali svejedno zna. I doista, pronašao sam na googlu priču o Remijevom plivačkom uspjehu. Nekim je ljudima voda sudbina.
Kad su ga u drvenom sanduku polagali u zemlu, njegova majka je gledala nekud u nebo. Suhe, naborane ruke iz kojih je njen sin isisao posljednje kapi života, sklopila je na molitvu.Neka joj se Bog smiluje.