jedna stara priča

in memoriam

Ovu mi je priču ispričao čovjek kojeg sam poštovao, čovjek čiji je utjecaj na mene bio toliko jak da slobodno mogu reći kako sam zbog njega izrastao u ovakvu osobu. Ispričat ću je i vama, ako ni zbog čega, a ono da vam prikratim vrijeme.

Radio "Montanja" prenosio je uživo nekakav glazbeni festival. Glazbena podloga za jednu pjesmu podsjećala je na grčku narodnu glazbu, pa gospodin Feri, poznati ljubitelj španjolske glazbe koji je sjedio u ovećem društvu u pabu iza kazališta, promrmlja kako grčki melos ne vrijedi probušenog dolara, za razliku od španjolskog. Među sudionicima za stolom, razvila se žustra rasprava o glazbenim stilovima. U međuvremenu je stiglo i vino, te kasna večera. Društvo se nije razilazilo, premda je festival odavno završio, jer se uz vino ugodno ćaskalo. Pričale su se dosjetke, doživljaji iz mladosti, a konobarica je bila ljepša od ijedne djevojke koju smo do tada vidjeli u životu.
Feri je kao domaćin ove večeri, predložio da će nam ispričati jednu priču iz Španjolske.
"Priča je istinita, vjerujte, ja sam osobno bio dio te priče i jamčim da je svaka moja riječ vjerodostojna. "
Uzeo je čašu bijelog pinota i otpio gutljaj, te započeo s pričom.
"Prvi put sam putovao u Španjolsku preko jedne malo poznate turističke agencije. Dojmovi su bili prekrasni, puno turista, gužva, sparina i ljudi koji stalno negdje žure. Posljednji dan pred moj povratak kući, slučajno susretnem Marca, mog daljnjeg rođaka, koji je radio u diplomatskom predstavništvu u Madridu već dugi niz godina. Bio je imućan čovjek, ugledan i spreman za zabavu. Kad mi je predložio da ostanem još nekoliko dana, kao njegov gost, prihvatio sam jer sam barem vremena imao na pretek.
"Pokazao mi je pravu Španjolsku, onakvu kakvu turisti nikada ne dožive. Osobito ako su studenti i za putovanja imaju ograničena sredstva zarađena honorarno."

"Nakon desetak dana našeg druženja, izlazaka i obilaženja kultnih mjesta Madrida, moj rođak je morao otputovati u drugi grad na dan-dva, a meni je ostavio na čuvanje stan, automobil, dovoljno novaca za sve što mlad čovjek može poželjeti i savjet da ne zalazim na sumnjiva mjesta.
"Već prvu večer, osjetio sam se usamljenim pa sam krenuo u obilazak i istraživanje noćnog života. Uskoro sam u jednoj pokrajnjoj mračnoj uličici pronašao zgodan restoran koji je posluživao španjolska tradicionalna jela. Zapravo, moram priznati, nisam ga pronašao, nego sam nabasao na njega dok sam pokušavao pronaći izlaz iz labirinta mračnih uličica u koje sam zalutao. Odlučio sam ući i nešto pojesti."
"Čim sam sjeo, prišao mi je konobar i pred mene stavio ukoričeni jelovnik. Kako tada nisam znao španjolski prstom sam pokazao što želim naručiti. Jelo je uskoro stiglo i bilo je izvrsno, premda moram priznati da nisam imao pojma što jedem.U restoranu je svirala odlična glazba, pa sam ostao dosta dugo, izgubivši osjećaj za vrijeme. Kad je glazba prestala, trgnuo sam se iz opijenosti i dok su glazbenici skupljeli instrumente i odlazili ja shvatim kako sam ostao posljednji gost, pa rukom pozovem konobara i zatražim račun. Platim i račun gurnem u džep, za uspomenu na tu divnu večer.No, ispod računa, na staklenom tanjuru, primijetim mali žuti papir sa plavim rubom na kojem je bila napisana samo jedna jedina riječ, na španjolskom.
Pozovem konobara i nakon što ustanovim da govori engleski, upitam ga što je to i što piše. On pogleda papir, pa mene, i začuđen ode e rekavši ni riječ. Vidio sam ga kako ulazi na jedna vrata, u dnu restorana, koja do tada nisam opazio. Pošto se nije vraćao više od desetak minuta, odlučio sam pozvati drugog konobara. On na isti način uzme papir, pogleda ga, pa pogleda mene čudno i ode na ona ista vrata kao i prvi konobar. Ni on se nije vratio. Sad već po malo ljut, zovnem šefa sale koji je sve to promatrao sa strane i nervozno lomio prste nadajući se da ću otići.
Nakon što pogleda papir, nestade iza istih onih vrata.
"Razmišljao sam što učiniti. I odlučio vidjeti što je iza tih vrata i zašto se ne vraćaju. Otvorim ih i noge mi počnu nekontrolirano klecati. Iza tih vrata bila je jedna mala, sasvim mala prostorija bez namještaja, bez prozora i potpuno prazna."
"Pomislih, Bože gdje su nestali ti ljudi? Uhvati me panika i ja počnem pretraživati sve prostorije restorana, kuhinju, ostavu, skladište, toalete i ...ne nađem ni žive duše.
Istrčim na ulicu i sudarim se s policajcem. Pokažem mu papir, a on me vidjevši ga povuče snažno za rukav i ugura u policijski automobil. Odvezli smo se do policijske postaje, a tamo su me okružili nepoznati službenici, nešto su nerazumljivo pričali i vikali, stavarajući nepodnošljivu graju i napetost. Bio sam zbunjen, sve dok nisu doveli nekog prevoditelja koji mi bez puno okolišanja reče kako odmah moram napustiti Španjolsku. Odmah, bez odgađanja."
"Dopustili su mi nazvati rođaka, koji je došao po mene u ranu zoru. Kad je on vidio papir i onu riječ napisanu na njemu, strpao me u taksi i odvezao u zračnu luku. Uporno sam ga pitao što piše, gdje su nestali oni ljudi, što se to događa. On je stisnutih usana gledao u pod i samo ponavljao, ti moraš odmah otići iz zemlje i ne pitaj ništa."
"Opirao sam se ovakvom izgonu, nisam želio sjesti u zrakoplov jer se još uza svu moju muku bojim letenja, no nikoga nije bilo briga za moje strahove. Policajci i rođak su bili neumoljivi."
"Nakon povratka doma, stalno sam bio nervozan, nikako nisam mogao zaboraviti na ono što mi se dogodilo. Nisam mogao ni jesti, ni spavati. Moja obitelj je bila jako zabrinuta za mene, osobito kad je moj rođak iz Madrida nazvao i rekao im da neko vrijeme pripaze na mene.
Nakon mjesec dana, odlučio sam izaći iz kuće i poduzeti nešto. Lutao sam po gradu sa onim žutim papirom u džepu. Često sam ga vadio i promatrao tu nesretnu španjolsku riječ.
U najbližoj knjižari kupio sam španjolski riječnik i bezuspješno pokušavao odgonetnuti što znači riječ zbog koje bijah protjeran iz inozemstva, riječ koja je sve ovo prouzročila.Drhtavim rukama sam listao i listao, a riječi nema pa nema. "
"Palo mi je na pamet pronaći nekoga tko govori španjolski, kako bi mi otkrio značenje, no nisam poznavao nikoga, pa dadoh oglas u novine. Tražim prevoditelja, dobro plaćam, molim javiti se na navedeni broj telefona što skorije. Tri sam dana skakao na svako zvono telefona, sve dok s druge strane nisam čuo umilan ženski glas koji me pita jesam li ja dao oglas. Rekla je da je ovlašteni tumač za španjolski i da tekst ponesem sa sobom."
"Sutradan u osam sati ujutro, pozvonio sam na vrata stana u potkrovlju. Otvorila mi je zgodna žena tridesetih godina. Nisam okolišao pa sam joj odmah pružio papir."
Pogledala je i značajno rekla "Gospodine, vi želite da vam ja ovo prevedem, no to nije tako jednostavno. Vi morate, prije toga, neko vrijeme učiti španjolski, a tek onda se možemo dogovoriti za prijevod."
"Nisam imao kamo. Pristao sam. Tri mjeseca sam svaki dan zvonio na ista vrata, učio španjolski, nosio kući gomile knjiga, članaka i rječnika i opet učio, učio, učio...Kad sam ju konačno upitao jesam li spreman da mi otkrije značenje riječi, rekla je da mi poduku daruje besplatno, no da mi ona ipak ne može pomoći, neka potražim nekog drugog."
"Otišao sam od nje razočaran. I ponovno dao oglas u novine. Ovaj put mi se javila Španjolka koja je u našu zemlju došla zbog ljubavi prema jednom studentu i ovdje ostala. U nju sam polagao velike nade jer joj je španjolski bio maternji jezik. Osim toga, kupio sam pištolj. I ona mi je rekla da mi ne može odmah pomoći, ali da mi može nastaviti davati sate poduke. Nakon dva mjeseca sastajanja, nisam se makao ni za korak dalje u saznanju što bi ona zagonetna riječ imala značiti. Sve me to razdiralo, pa se nisam odvajao od pištolja. Nakon što mi je rekla da mi ni ona ne može pomoći, kroz glavu su mi prolazile razne crne misli kako okončati ovu nesnosnu situaciju. Pomišljao sam čak i na samoubojstvo. Činilo mi se da neću moći živjeti sa činjenicom da je troje ljudi nestalo iz onog restorana, da su me deportirali bez objašnjenja i da je riječ napisana na komadu žutog papira s tim nekako povezana.
Kad je shvatila koliko mi prijevod te riječi znači, dala mi je broj telefona i adresu svog starog profesora koji je došao u grad na godišnji odmor, a inače živi i predaje u Londonu. Dobri su prijatelji, neka kažem da me je ona preporučila i uvjerena je da će mi on pomoći. "
"Potražio sam profesora i objasnio mu o čemu se radi. Nasmijao se dobroćudno."
"Nije to ništa strašno, gospodine, riješit ćemo misterij. Dolazit ćete kod mene malo na razgovor pa ćemo vidjeti."-dodao je.
"I tako sam dolazio. Nalazili smo se na raznim mjestima, u kazalištu, u parku, u restoranima, razgovarali smo na španjolskom jer sam ga već bio jako dobro savladao. Dva dana prije nego se profesor trebao vratiti u London, zamolio sam ga da se nađemo u parku kraj jezerca, te da prošetamo. Odmah je pristao. Čekao sam ga na jednoj skrovitoj klupi u parku. Čim je profesor došao, izvadio sam pištolj i rekao mu da više ne mogu izdražati neizvjesnost, da ću ubiti prvo njega pa sebe ako mi odmah ne prevede onu kobnu riječ. Toliko sam bio lud od cijele situacije, da sam činio takve radikalne stvari, ne bi li cijela ova stvar napokon završila.
"Mladiću, maknite pištolj, nije potrebno prijetiti mi." Glas mu je bio blag i susretljiv. "Dajte mi papir i prevest ću vam riječ. Svakako sam to danas mislio učiniti i tako se oprostiti od vas. Jer kako znate sutra putujem, moji me studenti čekaju."
"Odahnuo sam i spremio pištolj u. Zapravo i nisam nikoga mislio ubiti. Ne zapravo. Napokon će sve biti gotovo, pomislio sam i zavukao ruku u džep u kojem sam neprestano nosio onaj papir. Sledio sam se. Papira nije bilo. Mahnito sam stao pretraživati po svojoj odjeći, no ništa nisam našao. Zavrtilo mi se u glavi. Izgubio sam svijest i srušio se na tlo."
"Probudio sam se u bolnici s laganim potresom mozga"
Gospodin Feri je završio svoju priču, ustajući se teatralno. Rekao je kako je kasno i da je vrijeme za odlazak kući. Svi smo se ustajali polako, smijući se, veseli, raspoloženi što od vina što od ugodnog društva. Samo je ona lijepa konobarica koja je u međuvremenu, privučena zanimljivom pričom, sjela blizu nas, ostala sjediti napetog lica i suznih očiju. Gledala je Ferija razočarano.
"Reci mi što je pisalo"- uzbuđeno je pitala.
Svi smo se nasmijali.
Ustala je ljutito, prolila vino i razbila čašu, te pošla žurnim korakom prema vratima. Prije nego ih je bjesno zalupila još se jednom okrenula i rekla "zar zaista ne znaš što je pisalo?"

Aries

P.S. Ne znam je li ova priča istinita ili izmišljena, samo vam je prenosim onako kako je meni ispričana.