snijeg

"Gospodin Lovrinčić je vozio automobil, na mjestu suvozača sjedio je Petar zvani Kum, a ja sam zavaljen duboko u stražnju klupu razgledao bjelinu koja nas je poklapala sa svih strana. Nebo se nije vidjelo od snježnih pahulja što su se kao krpe otkidale od oblaka i spuštale na tlo čineći sloj napadanog snijega sve debljim. Pošli smo bez lanaca i zimskih guma. Prvo je ostalo visjeti u Lovrinčićevoj konobi, zatrpano važnijim i češće korištenim stvarima, a drugo nismo imali jer je ova zima počela tako toplo da nikako nismo očekivali ovakvo nevrijeme. I fond za zimske gume je bio preusmjeren u drugu vrstu financijskog izdatka koji bi se mogao nazvati više luksuznim, nego potrebnim.
Odrastao sam u gradu u kojem je hladna i bijela zima bila posve prirodna i nezaobilazna stvar, pa sam ja uživao u izmijenjenom dalmatinskom krajoliku, no mojim suputnicima koji su odrasli ovdje, uz more, snijeg je bio rijetka atrakcija. Kao u ostalom i svima ostalim koji su se tog jutra našli na cesti, prisiljeni voziti. Kao u ostalom i vozač plavog Renault Clia koji se zabio u naše vozilo dok je pokušavao skrenuti po zaleđenoj cesti na sporedni odvojak.
Produžili smo nakon što su nas izvukli iz nanosa pokraj puta, te nakon što smo odlučili ne zvati policiju na uviđaj. Ništa velikodušno, žurilo nam se, a osim toga bilo bi preoptimistično očekivati da bi policija radi tako male štete uopće i došla, ili mogla doći po takvim vremenskim uvjetima. Zapravo, cijelo vrijeme govorim sebi da smo budale što smo uopće krenuli na put, bez opreme, po nevremenu, vjetru koji je puhao i vitlao pahuljicama tako da je vidljivost bila gotovo nikakva.
Napetost zbog polagane vožnje smirivao sam razgovarajući na mobitel. Prijatelja sam ostavio u bolnici u Dubrovniku, a žena koja mi je značila kao malo koja žena do sada, ležala je u Zagrebu, u Petrovoj bolnici, čekajući operaciju. Razgovarao sam naizmjenice s jednim, pa s drugim. I jedno i drugo su me uvjeravali da će biti dobro i da se javim kad stignem na cilj.
Treća osoba koju sam zvao imala je dobar razlog da se javi.
-Možda se i ne vidimo, nisam siguran koliko je pametno da testiramo svoje granice. Čini mi se da je bolje vratiti se natrag dok je to još moguće. - ne znam koliko sam bio uvjerljiv. U posljednje vrijeme nam komunikacija nije jača strana. Usudio bih se reći da me ne sluša, a i ako sluša, ostavlja dojam da govorim uzalud. Čini mi se da prije razgovora sa mnom već ima sva gotova rješenja i ne uzima puno u obzir moje argumente, prijedloge, sugestije. Uhvatio sam se u jednom trenutku da sam poželio prekinuti niz neuspjelih pregovora tako što se uopće neću unositi u njih. Možda bi bilo jednostavnije pustiti da sve ide svojim tijekom. Mada, spoznaja nevažnosti i intelektualnog neuvažavanja, katkad je bolnija od drugih vrsta odbijanja.
-Svakako, vratite se ako ne ide drugačije. - začudno, stavovi su nam ovaj put bili usuglašeni.
Nazvao sam majku. Bila je zabrinuta. I ona je smatrala da sam trebao odgoditi putovanje.
Lovrinčić se smješio. Čini mi se da je shvatio moju duboku potištenost. Na njegovom licu se ocrtavala odlučnost, ići naprijed bez obzira na sve.
Dok čovjek razmišlja o hodu po tankoj žici i mogućnostima kao što su veći udes, nedolazak na cilj, o bolnici, o prijateljima, o bolesti koja nas snađe bez nekog posebnog razloga, nametne mu se i poneki događaj iz prošlosti.
Dok sam bio dijete, mamina najbolja prijateljica Jasna, žena visoka svega 152 centimetra, no teška preko stotinu kilograma, uvijek bi u hladne zimske dane dolazila sa vrećicom punom mandarina. Tako hladne mandarine jeo bih halapljivo, a osobito sam volio kisele i one zelenije kore.
Doduše sad je više vrijeme za velike naranče tanke kore i prštavog soka, no hladnoća me podsjetila na njih. I jedno stablo mandarine koje sam prepoznao prekriveno snijegom. Uginut će biljka, pomislio sam, zbog te silne osjetljivosti.
Katkad sam upravo tako jebeno osjetljiv na sve što mi se događa.
Na činjenicu da ne držim konce u rukama. Na činjenicu da prezirem zavist koju vidim u očima onih za koje bih se mogao zakleti da bi mi dali možda i posljednji zalogaj. Ja sam u svoj silini svog idealizma, slijep za nijanse. I kad progledam, to se dogodi tako žestoko i bolno, da me umrtvi, zapanji i nakon svega gurne u sebe duboko i nepovratno.
Ja bih znao osjećati sreću zbog tuđe sreće. Bol zbog tuđe boli. Nikad obrnuto.
Nakon više od sat vremena vožnje, nismo uspjeli prijeći niti dvadesetak kilometara, odlučili smo se vratiti natrag.
Opet sam telefonirao. Glas s druge strane žice uspjevao me održati na površini. A tako sam želio zaspati. Neispavanost mi je iscrpila tijelo, a razmišljanje u vrijeme dok ne mogu spavati dovelo mi je mozak do granice tolerancije na bilo kakav podražaj izvana, osim mirnoće i blagosti u glasu s druge strane bežične linije.
-Vraćate li se?
-Naravno. - odgovorio sam. Laknulo mi je, osjetio sam olakšanje, premda je nevrijeme bilo sve gore, cesta sve nepreglednija, a vidljivost sve manja.
-Znaš, teško mi je bilo naviknuti se na Božiće bez snijega. - rekao sam joj.
Nekako su mi obilježili djetinjstvo. Uvijek sam ih dočekivao s nosom zalijepljenim na staklo prozora, s usnama tako blizu da je dah maglio pogled. Mogao sam tako stajati naslonjen tijelom na topli radijator, cijelu noć. Taj ushit zbog savršene bjeline koja bi očistila zrak i ulice, nisam mogao usporediti s puno stvari koje sam doživio. Mamio je na oblačenje ski odijela i nepromočivih čizama, na sanjkanje i grudanje. Mamio je na ljubljenje.
Zamišljao sam kako bi bilo poljubiti je dok joj se tamna kosa kontrastno igra sa bjeličasto plavim odsjajima na prvom jutarnjem suncu.
Volio bih osjetiti kako drhti i kako joj se ona jedna crta gordosti mačuje sa prepuštanjem. Mislim da se nikada nikome nije prepustila, barem ne u onoj mjeri u kojoj bi to otkrilo jedan njen skriveni dio karaktera, onaj dio koji sam tek uspio nazrijeti kroz rijetke trenutke nježnosti koje bi možda i nesvjesno podastrla pred moju ružnu naviku da se odmaknem onda kada osjetim da mi se druga strana primiče. A tako sam žudio za tim njenim primicanjem.
Pričali smo još malo o beznačajnim stvarima i ona je prekinula vezu.
Prestao sam se mučiti i zamišljati je u nerealnim situacijama.
-Evo nas, natrag. - Kum je istrčao iz automobila. Bio je siguran da neće izdržati do toaleta, pa je trčao trudeći se ne razmišljati o sramotnom ishodu mokrih hlača koji bi se mogao dogoditi. Za desetak minuta, nakon što je Lovrničić razgledao automobil i ustvrdio kako šteta nije velika, a Kum se olakšao sjeli smo u foaje hotela i naručili piće. Njih dvojica su pili kavu jer je bilo prerano za nešto žestoko, a osim toga mislim da i nisu baš ljubitelji alkohola, dok sam ja naručio vruću čokoladu, gustu kao puding, gorku kao visokopostotni kakao i prelivenu obiljem šlaga. Jeo sam to kao slasticu, žlicom.
Mobitel sam ostavio u autu. Umorilo me."