polje snova

Odlučio sam je odvesti na onu udaljenu poljanu gdje ljeti rastu kupine, bit ćemo zaštićeni iza grmolikog bilja i sami, nadasve sami. Danima kujem planove, obuzme me u rane večernje sate neka groznica, drhtavica i moram prestati baviti se bilo čime prizemnim, ostavljam novine iz ruke, šalicu popodnevne kave prolijem u sudoper iz kojeg voda otječe presporo, napola začepljen ostacima hrane s prljavih tanjura koje ne operem do vikenda, bacim tek namazanu krišku kruha putrom i pekmezom i počnem opsesivno kompulzivno ponavljati jednu te istu radnju, vrtim tu malu sličicu za osobne dokumente, na kojoj je njen lik između palca i kažiprsta, čas na pravu stranu, čas na poleđinu. Poleđina je prljava, masna, izgažena nogama, to sam je se previše puta pokušao riješiti, bacio bih je na tlo i skakao po njoj, želeći joj uništiti dušu, pretvoriti u neprepoznatljiv komad papira, a onda bi se, iznenada, prkosno, nošena strujom zraka, okrenula na pravu stranu i ja bih stao kao ukopan vidjevši njen nasmješen lik. Podigao bih sliku kao relikviju i stao je ljubiti, izgledao bih u tim trenucima kao maloumno dijete, nadajući se da ću jednog dana tako u naručju držati nju.
Ta vrtnja je mogla trajati satima, katkad i cijelu noć. Podočnjaci su postali trajni ukras mog lica, ispijenog i potamnjelog od sunca i vjetra, zbog stalnog boravka na otvorenom. Bio sam vrtlar, stalno u zelenom kombinezonu, podignutog ovratnika, s rukama vječno ispucalim od hladnog vjetra i vlažne zemlje. Sadio sam cvijeće i održavao javne površine, pa tako i onu aleju ispred glazbene škole u kojoj je držala sate solo pjevanja. Jednom sam slušajući je kako pjeva "nights in white saten", ponesen melodijom koja mi je bila poznata, čučeći ispod otvorenog prozora iza kojeg je dopirao njen glas, nesvjesno počeo i sam glasno pjevušiti. Čula me je, znam to po tome kako je hitro provukla glavu kroz prozor i pogledala tko pjeva prateći je nemušto. Nasmijala se i nastavila pjevati, pa sam ohrabren njenom reakcijom, zapjevao glasnije. Ne znam kako je to zvučalo slučajnim prolaznicima, no činilo mi se da vidim nešto sažaljivo u njihovim pogledima. Nakon par taktova i ona je prestala pjevati i zatvorila je prozor.
Taj sam dan zapisao u svoju bilježnicu, dnevnik, bolje rečeno, kao dan kad smo se upoznali. Od tada je prošlo gotovo pola godine, a za to vrijeme sam se uspio dokopati jedino njene fotografije i adrese stana. Nije imala telefon ili je rabila neki tajni broj, nedostupan javnosti.
Pisao sam joj redovito, svakog petka, ostavljajući joj namirisane bijele kuverte na dovratku, potpisane jednostavnim nadimkom "Tenor".
Danas je Valentinovo. U pismu sam je molio da se sastanemo, opisao sam joj mjesto pokraj grmova kupina, na izlazu iz grada, kad se prođu staje sa konjima i skrene prema rijeci i mostu. I ako me je većinu vremena ignorirala prolazeći pokraj mene sagnutog u cvijetne lijehe, vjerovao sam da zna da sam upravo ja tajanstveni muškarac, bilo je bezbroj znakova po kojima je mogla znati i bezbroj sitnih znakova koje je ona davala meni. Jednom joj je tako, na vjetrovit dan, skliznuo šal sa ramena i pao u sred lijehe s đurđicama, zbunila se, znajući valjda da sam ja svjestan kako se to nije zbilo slučajno, pa ga je samo brzo podigla, otresla od polenovog praha i prašine i nestala iza vrata glazbene škole.
....
Čudan je taj čovjek koji stalno sadi neko bilje, susrećem ga po cijelom gradiću, neprekidno je nagnut licem nad zemlju pa ga ne mogu dobro ni osmotriti, no ima u njemu nešto zastrašujuće što mi stvara nelagodu, nisam sigurna kako bih to nazvala, taj osjećaj koji me cijelu prožme kad nam se pogledi susretnu. Izbjegavam ga u posljednje vrijeme. Vraćam se kući onim putem za koji sam sigurna da on ne koristi ili na kojem nema javnih površina koje bi se trebale uljepšavati i održavati.
Danas sam opet dobila pismo potpisano pseudonimom. Svakog petka stiže po jedno, bez iznimke. Lijepa su to pisma, kratka ali nekako poetična, ima u njima nešto od djetinje iskrenosti. Pomno sam ih analizirala i mislim da sam shvatila tko bi mogao biti moj "Tenor". Gradonačelnikov sin je visok, korpulentan mladić, nešto mlađi od mene, no začudo nije mi smetala razlika u godinama, što je tih pet godina, neznatno ako je muškarac zreo, kao što sam ja uvjerena da on jest. Iznenadio me način na koji se odlučio zavesti me, od njega bi čovjek očekivao da ženi priđe u baru ili se pokuša približiti nekom doskočicom, šalom, što je tipično za današnju mladež. Ova pisma djeluju tako starinski. Nisam znala da ima umjetničkih sklonosti, mada nadimak mora da je uzeo jer amaterski pjeva u gradskoj klapi. Nije loš pjevač i ako su njegove sposobnost daleko od tenorskih. U isti mah mi je sve to bilo smješno i privlačno. U posljednjem pismu je zatražio od mene da se napokon sastanemo. Izabrao je staru cestu što vodi izvan grada, do brojnih nasad kupina i velike livade na koju nas roditelji nikada nisu puštali same dok smo bili djeca. Bojali su se tko bi se mogao skrivati u živici. Ovaj put mi se ta livada nije činila ni malo strašnom, promijenila je svoj obliku nadnaravno romantično mjesto. Zamišljala sam da će me tamo, na sred livade dočekati ladanjski stol prekriven pamučnom krpom na crvene kocke, zapaljena jedna svijeća i korpa puna raznih delicija. Mislim da on voli sir i suho voće. Jednom davno samo pričali o hrani, još dok je dolazio na nastavu iz glazbenog odgoja. Da je izabrao neko manje skrovito mjesto, grad bi počeo brujati o nama i našoj vezi. Sigurna sam da bi se našlo mnogo dušebrižnika koji bi osudili djevojku u ranim tridesetim što se upušta u vezu s mladićem od nekih dvadeset i pet godina. Pitam se što bi rekao tatica da zna za kim mu sinčić luduje. Smijala sam se u sebi trunčicu zlobno. Odgovorila sam mu posve malim pisamcem, stihovima.
"Na polju snova
čekat ću te
umrljana sokom od kupina.
Dok sunce gasne
voljet ću te
snovima.
Bit ću noćas
ljepša od pjesme
ispisana tvojim rukama
kao note u kajdankama."
Dodala sam i malu napomenu da ga čekam u navedeno vrijeme na livadi pokraj kupina.
......
Prevrtao sam pismo po rukama pokušavajući odgonetnuti tko mi ga šalje. Ženski je rukopis, tu nema greške. Poziva me na neki sastanak u prirodi i piše mi posve nerazumljivu pjesmu iz koje je jedino razvidno da gaji nekakve osjećaje prema meni. Otac mi je dao automobil, pa večeras mogu što hoću. Valentinovo je, ići ću s društvom u grad. Klasičan provod, malo pića i zabave te barenje mladih djevojaka. Bio sam slobodan i privlačan mladić, pa mi nalaženje djevojaka nije predstavljalo nikakav problem. One su većinom prilazile meni. Same ili preko prijateljica. Uostalom bio sam jedna od boljih partija, najpoželjniji neženja, što bi se reklo, u gradu. Moj otac je cijelu obitelj osigurao financijski, a moje je bilo samo da završim školu i dobijem diplomu. Sva su mi vrata bila otvorena. Mora da je pismo pisala Vera. Ta mala vražica je sposobna za takvo nešto. Ovo mi liči na njen izvrnuti smisao za humor, ta poetska črčkarija i mirisna omotnica, naravno da je to jedna od njenih šala, neslana šala koja ima za cilj narugati mi se. Valjda je mislila da neću shvatiti igru i da ću se zakačiti na "nepoznatu obožavateljicu" te se ufurati u cijelu priču oko tajnog sastanka na dan zaljubljenih. Vjerujem da kad bih došao na poljanu tamo bi me čekala Vera i sve naše kolege s posla sa upaljenim blicevima fotoaparata kojim bi ovjekovječili moj glupasti izraz lica kad shvatim da je sve šala. Da nema tajanstvene djevojke i ljubavnog sastanka u manirima sladunjavih filmova. Uostalom, namjerila se na krivu žrtvu, ja ne volim Valentinovo. I nije da baš vjerujem u ljubav. To su za mene splačine, te romantične finte. Barem sam iskren, ja to kažem svakoj djevojci s kojom hodam, tako da ne očekuju na taj dan da im donosim ruže ni plišane medvjediće.
Večeras ću se pošteno oblokati, odlučio sam, a onda ću smjestiti Veri istom mjerom. Sjeo sam za pisaći stol od orahovine i na računalu napisao pismo Veri. Nisam htio pisati rukom, a ni potpisati se, kako bi dao svemu jednu notu dramatike. Ukratko sam joj objasnio kako sam ludo zaljubljen u nju, no da mi je sve ove godine, koliko je iz prikrajka promatram, bilo neugodno priznati joj takvo što, te da ju čekam pokraj nasada kupina. Neka dođe, mora doći, važno je. Volim je. A koji je dan bolji za takve izjave i realizaciju od 14. veljače? Cerio sam se u sebi. Ovo je bitka njenim oružjem. Ekipa će pristati pratiti me na ovaj pohod.
.....
Mrzila sam Valentinovo jer sam svake godine na ovaj datum bila kronično sama. Ove godine sam dobila pismo i poziv na tajni sastanak. Svaka mlada djevojka mašta o takvom tajanstvenom udvaraču, o ljubavniku bez premca, o romantičaru koji će je svojom galantnošću oboriti s nogu. Zar je moguće da će ona večeras biti na sastanku s nekim takvim? Isprva sam se bojala, ta livada je na kraju grada, kupina zimi nema pa nema ni berača, samo kroz suho i skovrdžano granje huči hladan vjetar s rijeke. Most je star i izgrađen od drveta, vodi na drugu stranu rijeke. Možda ima i nekih divljih životinja stjeranih u podnožje glađu i potragom za toplinom.
Kasnije je strah zamijenilo iščekivanje, nisam mogla dočekati večer. Obukla sam se svečano, čak sam obula i cipele na visoku petu, mada to i nije tako pametno, prošetavati se po polju i hladnoći takva. Cimerici sam rekla da idem na sastanak i objasnila joj o čemu je riječ, tek toliko da se osiguram ako tamo naletim na nekog manijaka ili prištavog školarca koji je potajno zaljubljen u mene. Rekla sam joj ako je ne nazovem za pola sata da dolazi po mene. I neka uzbuni cijelo susjedstvo, zlu ne trebalo.
.......
Stigao sam na poljanu prije nje. Nosio sam joj stručak đurđica misleći da joj se to cvijeće mora sviđati kad je pustila da joj šal sklizne baš među njih. Stajao sam tako s cvijećem u rukama i promatrao nebo. Sunce je zalazilo, dan se gasio i nebo se prelijevalo u žarkim bojama čineći okolinu grimiznom. Bilo mi je hladno nogama, pa sam skakutao s jedne noge na rugu, stežući slobodnom rukom kaput oko sebe. Nikada me nije vidjela ovako svečano odjevenog. Uvijek sam nosio onaj ružni zeleni kombinezon.
Kroz mrak sam vidio da mi se netko približava, no to nije bila ona, nego muškarac. Kad je prišao posve blizu prepoznao sam
gradonačelnikovog sina. Pozdravili smo se zbunjeno. Što on zaboga radi ovdje? Grmlje kupina je šuškalo jer se iza njih krila cijela nogometna momčad, mladićeva ekipa s posla. Šaputali su i gurkali pijano jedni druge, smijući se potiho glupim šalama. Upropastit će mi sastanak.
......
Hodale su jedna iza druge, svaka u svojim mislima. Obje su žene bile dotjerane, svečano odjevene. Negdje na kraju ulice, na skretanju po makadamu, pogledale su se, svjesne kako idu u istom smjeru. Ipak nisu razgovarale. Prepoznale su se i to je bilo dovoljno. Iza njih je ostajao u zraku jak miris parfema, jedan težak i orijentalan, drugi mladenački prozračan. Prilazeći mjestu sastanka, zbunila ih je galama, glasna pjesma pijanih mladića koja je dopirala s vrha prvog reda grmlja kupina, te prizor dijela mladića koji su trčali za loptom u mraku, šutajući je po mokroj zemlji. Kiša je počela padati sitnim ledenim kapima.
Bljeskali su i blicevi fotoaparata, osvjetljavajući zbunjena lica žena.
......
"Pomozite mi" - začuo se bolan glas nakon što je tijelo udarilo od zemlju. "Ne mogu se ustati." - gotovo je plakao.
Noga mu je bila prelomljena na dva mjesta a iz mesa su virili vršci prelomljene i zdrobljene kosti. Lopta se zaustavila, glasovi su utihnuli. Čuo se poziv s mobitela i zavijanje hitne pomoći. Uskoro je poljana bila jarko osvjetljena reflektorima. Pokisli i promrzli, stajali su nijemo čekajući da nesretnog Renea odvezu prije no što iskrvari.
-----
Prazno polje od snova okupala je ledena zora, natopljena kišom.