loš znak

U kući sa plavim stupovima tiho je živjela žena sjede kratke kose, sitno uvijene, poput kratke dlake pudla. Samo sam je jednom, negdje u kasno ljeto vidio kako sjedi ispred kuće, uživajući u večernjoj svježini i hladu. Inače nije izlazila nigdje, osim liječniku. Kažu da je rak podmukla bolest, teška za dušu koliko i za tijelo. Možda bi čovjek i mogao podnijeti tjelesnu bol, patnju, raspadanje tkiva, kada bi bilo izvjesno da je ta muka prolazna, da slijedi neka vrsta oporavka, no, čini mi se da dušu ubija spoznaja o završetku svega što nam je poznato i blisko, o konačnosti postojanja.
Ispred kuće bi obično sjedila njena kćer, djevojka od četrdesetak godina, očiju što su uvijek djelovale razroko, plavih poput riječnih rukavaca kad zimi rijeka nabuja od kiša što danima padaju i podižu razinu vode. Zdepastog tijela, hodala je gegajući se, struk se gotovo i nije raspoznavao od bokova, a haljine na njoj bile su duge i od starinskih materijala, s uzorkom sitnih cvjetića ili sitnih geometrijskih likova. Vječno se smijala, pozdravljala prolaznike i pokušavala započeti razgovor s njima. Bila je vječno dijete, zarobljena u svoj svijet koji se zbog neke žice što se prenapregnula ili pukla, prestao razvijati kao što bi bilo uobičajeno, normalno. Od čega je taj svijet satkan, znaju samo oni koji je poznaju.
U ponedjeljak ujutro došla je u mali dućan na kraju ulice, ne veći od deset kvadrata ali napunjen svim sitnicama koje bi mogle zatrebati ženama što su užurbano pripremale ručak svojim obiteljima i ispraćale djecu u školu, a muževe na posao, i rekla prodavačici „umrla je moja majka, sinoć, od srca“. Pričali su svašta, ali nitko nije znao je li plakala dok je to govorila. Ipak, gubitak je nju možda pogađao jače zbog nesamostalnosti, zbog tog vječno dječjeg uma u tijelu žene. Mora da je strašno ostati tako sam, nezaštićen, prepušten svijetu da te gazi onako kako poželi.
Ne mogu se oteti dojmu da je iza njene majke ostalo maleno, drhtavo dijete na kućnom pragu, da prima sućutne stiske ruke, cvjetne vijence i kese napunjene posve bespotrebno, a sukladno nekim starim, glupim običajima, kavom, šećerom i sokom, te ponekom bombonjerom.
Kiša je spirala ulicu umjesto gradskih čistača. Iz kontejnera je smrdjelo smeće, a posljednji ispraćaj je pratila limena glazba.
Zadrhtao sam slušajući zvuk nota i bubnjanje pljuska u savršenoj disharmoniji. Pio sam vodu u tom trenutku, pokret prinošenja ustima pune čaše nikada neću zaboraviti. Moji pokreti su se nastavili dok su se nečije ruke ukočile, vrijeme je stalo, a zapravo teče i dalje, tako nepravedno.
U prvi tren sam pomislio da je umrla gospođa koja je živjela u malenoj kućici bez fasade, uvijek u crnini, s maramom na glavi.
Kasnije sam saznao da sam bio u krivu. Ali i u pravu.
Jučer, nekoliko dana nakon pokopa primio sam telefonski poziv u kojem mi je rečeno da je i ona doživjela srčani udar i skončala. Nisam praznovjeran, no kao da sam ženi naslutio smrt. Potresla me ta misao nekom čudnom snagom. A dan je počeo tako lijepo, vedro. Morao sam znati da je to bio loš znak, to neobično predosjećanje nečije smrti.
Večer je trebala biti ugodna, jedna od onih koje je ugodno provesti s ljudima za koje bi čovjek mogao staviti ruku u vatru. Ruka mi je ostala opržena na dlanovima, valjda sam ih prejako gurao u goruće plamenove, misleći da je ljubav koju osjećam dovoljna i da riječi nisu ono što se pamti ili važe. Nisam dovoljno dobar. Nisam prošao ono što sam trebao proći. Nisam dostojan. Sebičan sam i razmažen. I tako dalje u revijalnom tonu.
Nije mi prvi put da vjerujem bez zadrške. Nije mi prvi put da sam pustio nekoga toliko blizu da mogu osjetiti kako mi se zavlači pod kožu, pod vitalne organe, ulazeći u staničnu tekućinu i gnijezdeći se tamo. Nije mi prvi put da me razdrlo iznutra i ostavilo nevidljive ožiljke koji teško zarastaju. Kako samo više ne znam naučiti?
Loš znak je predskazanje nečije smrti.
Važno je samo preživjeti. Dan, tjedan, godinu. Budućnost će valjda nešto donijeti. Sudbini ni ja ne mogu umaći, valjda je tako jedino pravedno. Negdje nije bilo zapisano. Živ sam.