konji

Znala sam da je sanjao konje po načinu na koji bi se ustao. Uranio bi, odjenuo se lijepo, dao mi poljubac za dobro jutro, skuhao kavu cvrkućući neke smiješne pjesme za koje sam uvjerena da je izmišljao riječi samo da me nasmije i zabavi, a zatim bi odlazio u kupovinu i šetnju. Nepogrešivo je znao kupiti meso, i to ne samo što je bio stručnjak za raspoznavanje vrste životinje nego je jednako dobro znao razlučiti što je koji dio i za što se može upotrijebiti, tako da ga mesari nisu mogli prevariti, čak ni oni najprekaljeniji. A nema tog mesara koji ne voli kupcu uvaliti otpatke. Nije mi se jednom dogodilo da umjesto bifteka doma donesem nešto žilavo i nejestivo, ali pažljivo tranžirano da liči na sočan, kremast odrezak.
Kad bi sanjao konje kući bi donio komad mortadele, debele tri prsta, koju bi jeo na specifičan način od kojeg mi je uvijek bilo nekako mučno u želucu, trudila sam se da negledam kako odgriza zalogaje od tog debelog komada, zatim uzima komadić kruha i gutljaj tekućeg jogurta. Govorio bi da je u vrijeme njegove mladosti u mortadelu obvezno stavljano konjsko meso i da je upravo zbog toga božanstveno mirisala. I ukus je bio neponovljiv. Današnja receptura, bez obzira kojeg je proizvođača vlasništvo, ne oduševljava njegova nepca ni približno. No, svaki put kad ugleda tu nježnu boju pudera prošaranu bijelim, četvrtastim komadićima slanine, ne može odoljeti da ne kupi makar taj jedan komad i ne pokuša vratiti vrijeme za koje je i više nego svjestan da je prošlo i svršeno.
Njegov otac je imao bijelog konja. I kola u koja ga je uprezao. Plemenita životinja znala je sama doći iz udaljenog polja na kojem su sijali špinat za prodaju subotom, na pijačni dan u velikom gradu do kojeg se putovalo nekoliko sati vlakom, znala je sam pronaći put i staju, te je gipkim nogama polagano gazila kroz uske uličice razgledajući pri tom lica starica što su ispred kuća otkuhavale i prale posteljinu u velikim metalnim loncima i starce što sjede na zubatom suncu pušeći domaći uzgojen duhan zamotan u papir, ručno i precizno, gotovo kao strojem. Ritual je to, govorio bi mi.
Selo u kojem je odrastao nalazi se na uzvišenju, zemlja u podnožju, u polju bila je uvijek manje vrijedna zbog toga što bi jedan dio godine bila naplavljena riječnom vodom i nepodesna za obrađivanje, a još manje za stanovanje i gradnju kuća. Tako su starosjedioci, poput njegovog oca i majke, kuću napravili na vrh brda. Pogled s te visine na dolinu i rijeku bio je uvijek veličanstveno lijep. Pogled na kuću bez kanalizacije i vodovoda bio je nešto manje veličanstven. Objašnjavao mi je da su oni tako navikli živjeti. Posve je normalno bilo imati noćnu posudu pod krevetom jer je zimi bilo nezgodno ustajati iz toplog kreveta, silaziti niz stepenice u prizemlje kuće, izići vani na ciču hladnoću i doći u mraku do vanjskog zahoda kako bi se olakšao mjehur.
Staje su bile smještene blizu kuća, udaljene tek toliko da se miris sijena i balege ne uvlači direktno u kuhinju i ne miješa s ljudskim isparinama. Ipak, od kada sam nogom kročila u to selo, ulice su uvijek mirisale na stoku. Držale su se krave i muzlo se mlijeko, nije nedostajalo ni koza i ovaca, za sir i vunu, ali konji su bili kao član obitelji.
Moja je kćer voljela konje kao i njen otac, željela je žarko, premda joj je bilo tek nekoliko godina, možda pet, ako se dobro sjećam, sjesti i obujmiti ga oko vrata, naučiti jahati, disati uz njegove sapi. Govorila bi da joj je dosadilo konja samo hraniti. Uostalom, čitala je u nekoj knjizi Lajoša Zilahija da su djevojčice iz bogatih obitelji jahale svoje konje kao dobar dan.
Ohladila se od te ljubavi kada je osjetila što znači nehajan udarac repom preko lica. Treptala je svojim dugim, crnim trepavicama i šutke plakala, baš kao i onda kada je, puno kasnije dobila prvi i jedini šamar od svog oca. Ljubio ju je kasnije, držao privijenu uz se, htio se iskupiti za taj nesmotren potez, jer on nikada nije bio pobornik fizičkog kažnjavanja, osobito svoje ljubimice, a ja sam mislila, Bože sveti, kako se njih dvoje vole i kako su slični. Prava je tatina kćer, od glave do pete. Ima njegov hod, manire, a misli su im kao blizanci, jednake i pune vedrine. U svemu ga je slijedila.
Kad sam joj rekla da je njen otac bio najsretniji kada bi sanjao konje, a to mu se događalo nekoliko puta godišnje, rekla je da je najljepši prizor koji je ikada vidjela na filmu, prizor usporenog trčanja nekoliko konja preko plitkog dijela rijeke, dok se kapljice vode rasipaju suda oko konjskih tijela. Davalo im je to neku životinjsku a u isti mah plemenitu snagu, eleganciju, neki čar koji ona sebi nije znala objasniti. Pričala je o tome ushićeno. Jednako ushićeno kao što bi on pričao o tim svojim konjima koji su mu dolazili u snove.
Negdje iza drugog svjetskog rata, talijani su namirisali da u selu svaka kuća ima barem jedno magare, a i to je plemenita životinja, srodna i lijepa, te su počeli nuditi ljudima da za male novce otkupe životinje koje i onako ne bi mogli prehraniti zbog siromaštva koje je vladalo. Ljudi su se pitali što će talijanima magarci, a oni su se gostili mesom mlade puladi a staru magarad bi slali u svoju domovinu prerađivačima mesa koji bi to meso miješali sa drugim vrstama praveći kobasice i onu čuvenu mortadelu koju je tako volio. Ispričao mi je da su jednom i oni zaklali mlado pule, odlučili su ga skuhati u kazanu iznad vatre. Pjenilo se to meso kao ludo, pjena je samo izlazila, ali kada je bilo gotovo, probao je i ostao zatečen. Rekao je da je to bilo nešto naukusnije što je probao u životu. Ja nisam tako sklona eksperimentiranju kao on i njegova kćer.
Umro je na dan kada je objašnjavao svojoj kćeri da je odlučio ostaviti joj jednu parcelu u polju, jer je od vremena plavljenja polja prošlo već dosta godina, voda je isušena a zemlja je postala vrijednija, nitko više nije pravio kuće na brdu, a dolje su nicale velebne građevine zahvaljujući novcima s njemačkih bauštela. Na brdu je ostala samo crkva, groblje i stara čeljad koja nije imala kamo. Parcela je lijepa, velika, ima vlastiti put. Moja kćer je odmahnula rukom i rekla da joj je važno da je njen otac živ i zdrav, a da je za zemlju nije puno briga. Umro je te noći. Kao da je znao, a ona kao da je slutila. Iako po godinama i fizičkoj snazi trebao je biti barem još koje desetljeće udaljen od umiranja. No, sudbina je odlučila da je kucnuo čas. Ostala sam sama. Ona je bila neutješna. Umjesto da je ona tješila mene jer ja sam izgubila muža, životnog suputnika, bila je shrvana bolom od kojeg neće moći spomenuti svog oca naredne dvije godine, ja sam tješila nju, a ona je imala svoju obitelj, svoj oslonac, čovjeka s kojim će noću leći u krevet i podijeliti impresije dana. Ja to više nikada neću moći. Ne, ne želim reći da je sebična. Samo ga je voljela. Bili su isti. U svemu.
Zemlja je zarasla u korov i travu. Ona ne ide na nju. Kaže da joj je ta zemlja samo uspomena. Vidjela sam nedavno da nekoliko konja pase na sred polja.
Mortadela mi smrdi na trulež i ne kupujem je. Sa prozora svoje spavaće sobe vidim uzvišenje i zvonik crkve i čini mi se da vidim i mjesto gdje leži, pa mu mahnem, poljubim sliku uz uzglavlje prije nego zaspem. Sanjala bih konje, ali da mi dođu u san, bojala bih se probuditi da ih ne otjeram.